- Piše: Maksim Drašković

Evo, sam i sam već u poodmaklim godinama, ali tu ponedavno sretoh starca starijega i od samoga sebe, životno iskusnijega i mudrijega. Vidim, svaka mu bora priča o životu, nesumnjivo teškom, čemernom i punom životnih iskušenja, s izrazom lica koje zrači dubokom produhovljenošću i mudrošću. Neodoljivo ištući razgovor, smjerno ga pozdravih, pa ga upitah: „Šta mislite, starino, kakvi su ovi što ih je oko sebe, evo već tri decenije, okupio ovaj naš gospodar?” „Ada kakvi”, odgovori spremno, „ima i šutih i rogatih. Ima ono nešto i lijepih, iako oskudno, ama grdnih deset puta više. To je buljuk bruke i grdila. No, gospodar ne pita svog slugu šta je, već kako služi. Oni su takvi kakvi su, davno izgubili sebe i prodali se u tuđina, sve zajedno s gospodarom. Ako su sebe ikad i imali?! Nije lako imati sebe. Preveliko je to iskušenje. Težak zadatak i za čovjek-čovjeka, a kamoli za ništavnog, podguznog i podrepog dvonogog stvora. Nije svaka osoba čovjek, moj sinovče. Da jeste, ne bi nas u svakoj prilici blaženopočivši patrijarh Pavle prizivao „da budemo uvijek ljudi, a nikad neljudi” i pastirski opominjao „da nijesmo mogli birati ni kad ni gdje ćemo se roditi, ni koje ćemo vjere i nacije biti, niti ko će nam biti praoci i roditelji, ali to da li ćemo biti ljudi ili neljudi – e, to od nas samih zavisi“. Svako od nas za sebe misli da je čovjek, i to ponajbolji, ali to nije, sinovče, u našoj nadležnosti. „Nije čovjek ono što misli da je, već ono što i kako radi i što pred Bogom potvrđuje. Čovjek je onaj koji umije da se zastidi. I koji zna da život ne traje samo do smrti”.

– A kako ih razlikovati?

– Lako, svako može da bira gdje će se prepoznati, ali pripada samo tamo đe ga ljudi (a ne osobe) prepoznaju, a svi smo onakvi kakvi iziđemo pred lice Gospodnje.

– A zar nas zemlja sve jednako ne prima u sebe?

– A šta je zemlja do mljeveni kamen, trulež ljudska i kosti junačke? Ona nas sve jednako rađa, jednako rani i jednako prima u sebe – i ljude i neljude, i soja i nesoja, junaka i kukavicu, i grešnika i bogougodnika… Čovjek je najgora životinja, samo dvonoga, bezrepa, kusorepa – gora od svake repate životinje. Juče jedno, a danas je drugo, ko zna šta će sjutra opet biti?

– Kažu, striko, da je to stvar čovjekove slobode i da može da bira. Sjećate li se kad ono jedan od tih naših nepomenika reče da samo magarac ne mijenja mišljenje i ne napreduje, ili kako ono kažu „evoluira“?

–To kažu oni kojima zadnjica postane životni putokaz. A znaš li ti kojega magarca da je pristao da bude svinja, ili koja druga životinja i da umjesto svog urođenog njakanja počne blejati ili lajati?

– Ali sad je demokratija uznapredovala, moj strikane, čovjek može da bude šta god hoće. Može čak da bude istovremeno i tata i mama, može da krade, ubija, da se drogira – niko ga ne smije ni mrko pogledati. Moramo uvažavati svačije i svakakve životne sklonosti kod svake osobe. Ko ima pravo da se petlja u ono što neko radi i njegova lična opredjeljenja? To se zove ravnopravnost i nemiješanje u tuđe živote.

– E, kad je tako, ja ću ovoga časa, starosti mi nepodnošljive, sve ovo sa sebe svući i go prošetati po narodu. No, se bojim da se makar neko ne nađe normalan pa kaže da sam poremetio pameću pod stare dane. Viđe li ti kad među životinjama da je koji mužjak zaskočio mužjaka, ili ženka ženku?

– Niti vidjeh niti čuh, starče premudri, ali izgleda moramo i vidjeti i čuti ono što nam narede iz Evropske unije. No nam se evo primiču i ovi izbori!?

– Nijesu izbori, nego duhovni ustanak. To je odlučujući boj i za biološki i duhovni opstanak našega naroda i naše Crne Gore. Ali ne ove što je crnja i zloslutnija od svakoga gavrana, već one Crne Gore sivih sokolova, što nam je preci ostaviše u amanet. Ako su imali kome! Ne, ne, moj sinko, nijesu ovo izbori ko svi drugi. Izbori su kad slobodan čovjek bira, a svi dosadašnji su bili – vi birajte, a ja ću brojati glasove (dijeliti pitu). A čiji nož i tepsija, onoga i pita. Bojim se, ne dao Bog, da će i ovoga puta biti ko koga nadgornja i na silu se izbori za vlast. Nije ni među nama sve potaman. Iskustvo u meni strepi, isto koliko se i nada. Nadanje mi okrepljuje ovaj svenarodni pokret, iznjedren u svetom ognju litija, a strepnju i nemir ova naša prokleta gramzivost. Neki su na krilima narodnog pokreta ugrabili da ostanu još četiri godine u sedlu. Ponašaju se kao onaj, kako ga zovu, Metuzalem – da žive devetsto šezdeset devet godina kao i on, ne bi se pomjerili s izborne liste i iz Skupštine. A osjeća se u disanju naroda da su neki, pa sve i da nijesu politički jalovi, dosadili svakoj babi – to mi ne da mira. Nažalost, to je naš usud, nekima je politika kao zanimanje, a nekima (iako rijetkima) način da se pomogne svome narodu i otadžbini.

– Šta svojim iskustvom i staračkom mudrošću poručujete ovome narodu?

– Kumim vas Bogom (a kumstvo je najveća svetinja), svojim staračkim iskustvom i premučenim godinama – nadmašite svoje slabosti, prezrite svoju sujetu, sebičnost i ličnu pohlepu. Izborite se za slobodu, ponos i predačko dostojanstvo. Zlo se više trpjeti ne može. Prepuna je mješina grijeha. Ulazeći u ovaj presudni boj, svi imajte na umu one svete riječi kneza Lazara: „Nije važno kakva nas sila napada, već koliku svetinju branimo”.

„Ustanite, ustanite, nema nazad više, sine...” I NE BOJ SE – SAMO VJERUJ!

Uprtio je svoje staračke godine na vjerni drenovi štap i umorno se udaljio. Reče samo da se zove Mudroje. A nije se morao ni predstavljati – svi bi ga poslije prve prepoznali.

---