Da li ste kad razmišljali da postoje tako neki ljudi, koji žive tu blizu vas, često ih srijećete, nekad se pozdravite, nekad ih prođete, a opet nešto nikad nemate vremena da ih bolje upoznate. Kada prođu pored vas, osmjehnu se, a vi dugo i sa osmjehom mislite na njih. Nisu vam bliski prijatelji, a mogli bi postati, izazovu uvijek neku emociju kod vas i niste ravnodušni. A onda neki slučajni susret, komentar na nekoj društvenoj mreži, splet okolnosti, namjesti život sve kako treba i odlučite da se sretnete, popijete kafu i malo družite. Taj slučajan susret, osjećate, postaje početak jednog divnog prijateljstva dvije žene, dvije majke, dvije drugarice. To se desilo i meni. Nakon dugo obećanja, slučajnih susreta il kratkog mahanja rukom, sjele smo i uz kaficu počele priču. Moja nova prijateljica i ja. Ubrzo shvatamo da smo na jako sličnim talasnim dužinama, da su nam osjećanja slična, gotovo ista, da nam se emocije prožimaju sa posebnim sjajem u očima kad pominjemo porodicu, djecu, prijatelje. I za taj neki kratak period, neko ti u potpunosti ogoli dušu. Na jedan nježan, ali ne tužan, na iskren, ali ne napadan, na potpuno jednostavan i neobičan način. Slušam priču o djevojčici koja je bila najljepši poklon svoje porodice, koja je rasla u mladu ženu ali neobičnu, onu koja je najljepše godine svoje rane mladosti posvetila svojim roditeljima, bolešljivim, za koje je znala da je vrijeme najveći neprijatelj, koje nemilosrdno curi i otapa se, odnoseći sa sobom ono što je ona najviše voljela. Njih. A onda duge noći, i dani, provedeni kraj postelje majke, dok su druge djevojke, njene drugarice, šetale nove komade odjeće, provodile se u noćnim izlascima, njen svijet su bili oni, dva bića i njihovi životi na izdisaju. Htjela je što duže i ljepše da im pokloni sebe, svaki tren da im oplemeni svojim osmjehom, i dok je u sebi grcala i vrištala kao lav, na licu su smijalice ponosno sijale. Nije htjela da drugi vide bol i kroz šta prolazi. U međuvremenu se zaljubila i onda kada u njoj i pod njenim srcem klija novi život, neki drugi se gase. Prihvatajući tu činjenicu, postaje još jača, stamenija. Postaje ono što je najviše voljela i čije se uloge najviše plašila, postaje majka. Ubrzo postaje siroče. Napuštaju je oba roditelja, tako brzo, neočekivano. Ostaje sama. Čovjek bez roditelja preko noći ostari. Ali ona nije. Rekla sam joj: „ti si mi sinonim za dugine boje, žuto, zelena, oranž, crveno, plavo, lila. Ti si putujuća sreća“. Nisam znala koliko su često te vesele oči zaplakale, paleći svijeću moleći se za zdravlje jednih i pokoj duše drugih. I dok mi je pričala još hiljadu detalja svoje priče života, mislila sam kako sam sve drugačije zamišljala, kako mi je djelovalo sve strano. Ali bez patetike, suza, sa optimizmom u glasu, vesološću slavila je ono čemu je težila. Gradila je svoj mali svijet i „oko njega Kineski zid“. Svila je svoje gnijezdo, obećavajući sebi da neće dozvoliti da je neka bolest, pošast, porok, odvoji od svoje djece, jer želi da oni ne dožive bol, patnju i prazninu koju je osjetila ona. Tako mlada. Obećala je sebi dug život, sreću, ne želeći da joj neko ono dijete u sebi koje se stalno veseli i raduje iko ponovo povrijedi i prisili da odraste. Na rastanku, dugo smo se grlile, kao sestre. Osjećala sam kao da je dio mene i moje duše i kao da smo iste krvne grupe, ista krvna zrnca koja nas čine ovako drugačijim. Ai Hašimotovićke smo, što nas odmah posebno spaja, pa sam joj tehnički gledano i neka vrsta sestre, koju nije nikada imala a željela je. Tako da, nije uvijek sve kako izgleda, upoznajte ljude, pružite im šansu. Zavolite ih. Nekome ne trebaju doviječne osude, popovanja i bukvice..nekada je dovoljan zagrljaj, skuvan čaj ili kafa i par minuta tišine. To je tišina koja najviše govori. Voli vas Bisa.