- Piše: Tomica A. Milović

U savremenom svijetu, opterećenom brojnim šizofrenim nevoljama i procesima, provlači se i navodna briga za ljudsko dostojanstvo. Iako bi, sa antropološkog i moralnog aspekta posmatrano, svi ljudi morali da imaju podjednaku zaštitu svog dostojanstva, u praksi ni izbliza nije tako. U današnjim podivljalim društvenim odnosima, fenomen nejednakog tretmana ljudskog dostojanstva dostiže vrhunac. Bez čovjekovog dostojanstva, ne može biti ni dostojanstva života. On (život) tada zaista predstavlja „čekaonicu smrti“ (Martin Hajdeger). Boravak u takvoj čekaonici, bez garantovanog dostojanstva slobode, bez dostojanstva etike i morala, predstavlja puko vegetiranje. Predstavlja podnošenje života. I čekanje sudnjeg dana u lancima. Neko reče da je „čovjek jedino biće koje živi svoju smrt“. Ako je tako, onda je i „čekaonica smrti“ jedini mogući čovjekov izbor. Jedini mogući krov nad glavom.

Da li može biti govora o ljudskom dostojanstvu u bilo kakvoj čekaonici, u bilo kom prostoru omeđenom bodljikavom žicom? I ako u tom prostoru i društveni subjekti, gurani snagom vlasti, ucjenjivanjem, utjerivanjem straha, dakle silom, satiru i ponižavaju druge ljude. Ponižavaju ih i tjeraju da, umjesto eliksira ljubavi i dobra, naiskap ispiju eliksir mržnje i zla. Prisiljavaju ih da se samolikvidiraju. Da priznaju da ne postoje! Ili ako postoje, da opravdaju razlog za tako nešto! Naravno da u tim okolnostima o dostojanstvu ne može biti zbora. Može jedino o najprizemnijem poniženju! O egzistenciji iznad ljudskosti, izvan viteštva i etike čojstva.

Nema boljeg primjera gaženja dostojanstva od onog što se danas dešava Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) u Crnoj Gori. Vlast joj je objavila rat do istrebljenja. Izazvala je na megdan Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog i druge Božije ugodnike i svetitelje SPC. Zaletjela se vlast da otme, da sruši, da ponizi i protjera. Da otme i na „tender“ stavi crkve i manastire, poneki i sruši. Da vladike, sveštenstvo i vjernike dovede poznaniju prava. Da ih pounijati, kako od srpskog imena i srpske crkve u Crnoj Gori, u Milovom Montenegru, ne bi ostalo traga. U državnom nedonoščetu začetom 12. jula 1941. godine. To nedonošče uginulo je već sjutradan, 13. jula iste godine. Vaskrsnulo je, nažalost, u „evropskoj“ Crnoj Gori danas.

Montenegrinski režim, riješen da ubije Boga u srpskoj crkvi u Crnoj Gori, primjenjuje terorističke metode. Angažuju čak i antiterorističke jedinice policije. Kao u doba nacizma, staljinizma, golootočke brozomore... Hapse mitropolita Amfilohija, sprovode ga u policiju, tužilaštvo, sud. Isleđuju ga tamo zašto vrši službu Božiju? Zašto mantiju svetosavske crkve ne zamijeni mantijom „DPS manastira“? I tako, umjesto Hristovog, postane Milov mitropolit. Sekularni, bezbožnički mitropolit. Zašto ne obuče mantije Dedeićeve sekte?

Episkop Joanikije biva utamničen zbog toga što slijepo služi Svetom Vasiliju Ostroškom. Što ljubavlju i blagoslovom ovog svetitelja truje i zavodi narod. Što, kao i Amfilohije i svekoliko sveštenstvo, moli vlast da ne širi bratomržnju. Da pravoslavnu braću (Srbe i Crnogorce) ne gura u sukobe, već da ih zadoji eliksirom ljubavi. Međutim, režim „nije u stanju da u cvijeću na polju vidi Boga“ (otac Justin Popović).

Dostojanstvo i etiku čojstva, na ponos časnog bratstva Koprivica, plemena Banjana i Njegoševe Crne Gore, pokazao je Miroslav Koprivica prije neki dan. Odbio je, sa prezirom, nalog vlasti da ruši konak Svetog Vasilija Ostroškog u Ulcinju. Pokaza Miroslav kako čovjek treba uspravno stajati da bi dosegao horizont rasta, a ne horizont puzanja.

---