-Piše: Jovo Pejović

Nigdje kao u Crnoj Gori ljudi nijesu tako često izloženi ispitu čovječnosti. Ovdje se vjekovima vodila borba između ljudi i neljudi. To je bila i ostala podjela koja se sačuvala do današnjeg dana, a koja se prenosila s koljena na koljeno i čuvala u bratstvima i plemenima kao mjera u određivanju ko je soj, a ko nesoj, ko je vjera, a ko nevjera, ko je čovjek, a ko nečovjek. Zato ne čudi što su i danas potomci neljudi dobrovoljci kada treba uprljati ruke i okaljati obraz da bi se dodvorili vlasti. U državi koja je okupirana korupcijom i kriminalom najviših nosilaca izvršne vlasti, zloupotrebama javnih resursa i institucija sistema, svi putevi vode u beznađe. Mi živimo vrijeme brutalnog egoizma, gdje se na svim nivoima razara svaka pora društva. Vjerovatno ste primijetili da svi funkcioneri vladajuće većine, pa čak i oni koji su u početku korektno djelovali počinju da se osiono ponašaju u komuniciranju sa drugima, a naročito sa neistomišljenicima. Kao da imaju nekakav unutarpartijski kurs na kome treniraju da budu upravo takvi – osioni i bahati. Trideset godina im nije bilo dovoljno da urade nešto za bolji život građana. Narodu su dali ekonomski šipak, a za sebe pribavili, da ne kažem oteli, sva blaga. Pa i kada nam se učini da su nešto sklepali za narod u potaji uvijek ostave za sebe nešto da omaste brk. Oni od podrepaša, poslušnika i skorojevića pokušavaju napraviti junake naših dana.

Stihovi iz neobjavljene pjesme Desanke Maksimović „U ropstvu“, zbog kojih je bila zatvorena, kao da su pisani za našu vlast i naše vrijeme: „Postali smo zemlja robova i potkazivača i stokatnih zelenaša. Pune su nam ulice sada poštovanih zlikovaca, a zatvori nevinih robijaša.“ Samo one ličnosti, ma gdje se partijski organizovale, koje su jake da odbrane svoje pretke i svoje korijene, ali i da zadrže svoj duhovni status vanpartijnosti, mogu pomoći sebi i državi da se odbrani od bezumlja vlasti koja se ustremila na duhovno skrnavljenje, da ne kažem urnisanje Crne Gore. Vlast koja slavi izdaje i krivotvori istorijske činjenice države na čijem čelu se nezasluženo nalazi mora očekivati da će je jednoga dana stići Božija kazna. I to ne samo Božija, već i kazna nevinog naroda koji svakodnevno trpi zulum neviđenih razmjera. To što u svom bezumlju privode i hapse istinske rodoljube i patriote mora im se jednog dana obiti o glavu. Ja znam da za časne i poštene ljude nema veće kazne nego kada ih privode oni koji su davno rekli zbogom obrazu i časti, ali i to je karakteristika balkanske krčme. Svi se u Boga nadamo da će brzo u Crnoj Gori doći do mirne smjene vlasti na izborima koji slijede, jer nas u protivnom čeka neizvjesna budućnost. Nije režim u sukobu sa Srbijom, kako to pokušava prikazati ministar spoljnih poslova, režim je u sukobu sa svojim građanima, i to kako po pitanju nacionalnosti, tako i po pitanju vjere, jezika i sopstvene istorije. Mi u Crnoj Gori dobro znamo da je na sceni brutalno prekrajanje istorije i identiteta Crne Gore i njenih građana, pa čak i umrlih koji su jasno i glasno govorili ko su i šta su. Zato je prijetnja NATO-om Srbiji iskaz nemoći, jer samo mali i nejaki ljudi vole da prijete tuđim štapom. Čak i obični članovi i pristalice režima u odbrani svojih nepočinstava prijete NATO paktom. Vlast koja je satkana od primitivizma, nezajažljivosti, zavisti, sujete i zluradosti ne zna i ne umije drugačije. Zato treba ostati učtiv i kulturan i boriti se mirno i dostojanstveno za svoja prava, jer budala te prvo spusti na svoj nivo, a onda te porazi. Pritom, uvijek treba imati na umu da se jednom izgubljena sloboda teško vraća. Zato je naš put do slobode dug i iscrpljujući. A da u Crnoj Gori nema slobode pobrinula se vlast. Imala je dovoljno vremena u proteklih trideset godina da na svakom mjestu gdje se odlučuje postavi svoje partijske komesare. Tako smo bili u prilici da se uvjerimo u vrijeme korone kako struka postaje glavni igrač u rijalitiju koji je vlast organizovala kao dio predizborne kampanje. Čak se s vremena na vrijeme osjećala mržnja u očima onih koji su položili Hipokratovu zakletvu, kada bi dobili neko pitanje koje im nije po volji. Optužbe koje je izgovorio Eraković na račun zdravstvenih radnika, svojih kolega iz Srbije tipičan su primjer nepoštovanja profesije zarad dobijanja jeftinih političkih poena kod svojih partijskih nalogodavaca. Ne dao mi Bog da mi narod misli ono što svakoga dana u komunikacijama s njim možemo čuti o stručnosti i moralu nekih zdravstvenih radnika u Crnoj Gori. Nijedan čovjek neće ostati zapažen u društvu ukoliko iz sebe ne izbaci sujetu, malicioznost i licemjerje. Zato se strogo pridržavam poruke koju sam davno pročitao: „Ja nemam vremena da mrzim ljude, pa ni one koji mene mrze, jer sam prezauzet voleći ljude koji mene vole.“

---