-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Nove političke promjene donijela je revolucija, koja je 1848. godine potresla skoro čitavu Evropu. Revolucionarni pokret među Srbima u južnoj Ugarskoj doveo je ustavobraniteljski režim pred nova iskušenja. Rusija i Osmansko carstvo zahtijevali su od vlade u Beogradu neutralnost, dok su dobrovoljačke čete prelazile preko Save želeći da pomognu borbu sunarodnika. Bio je to i signal za svrgnutu dinastiju da ponovo pokuša da se vrati u Srbiju, što se dodatno iskomplikovalo sredinom maja 1848. godine, kada je otkrivena prepiska između Vučića i kneza Miloša. Akcije kneza Miloša na organizovanju prevrata u Srbiji primljene su u Beogradu sa velikom pažnjom i strahom. Posebno uznemirenje izazvala je vijest da je knez Mihailo iz Rusije dobio pismeno uvjerenje da se dinastija Obrenović vraća na presto. Tada je i J.I. Danilevski, ruski konzul, morao zvanično da potvrdi netačnost tih glasina i istakne da Rusija neće dozvoliti promjenu na srpskom prestolu. Ta izjava ruskog konzula dala je tadašnjoj vladi odriješene ruke da preduzme odlučnije mjere.

Ruski konzul je odmah poslao i pismo knezu Mihailu, u kome ga je pozvao da obustavi svako političko djelovanje, dok je austrijski pisao u Petrovaradin i Novi Sad da se oba bivša kneza uklone ukoliko dođu blizu granica Srbije. Kriza i strah od svrgnute dinastije, koji su vrhunac dostigli u maju 1848. godine, postepeno su se stišavali. Obrenovići su i u ovom pokušaju da se vrate na srpski presto pretrpjeli neuspjeh, uprkos revolucionarnim događajima koji su im išli naruku. Pred njima se kao jači protivnik ponovo našao ustavobraniteljski režim, koji su sada podržavali i Rusija i Osmansko carstvo i Austrija. U narednom periodu Obrenovići su gotovo prekinuli rad usmjeren ka povratku na presto. I knez Miloš i knez Mihailo shvatali su da je za to potrebno sačekati da ustavobraniteljski režim značajnije oslabi, a u Evropi se uspostave drugačiji odnosi i raspored snaga među velikim silama.

Politička situacija u Kneževini znatno se pogoršavala od Revolucije 1848/49. godine. Rusija je pokušavala da ostvari sve jači upliv, što je dovelo do javnog sukoba ruskog konzula i Ilije Garašanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. Pored toga, Vučićeva agitacija za prihvatanje ruskih zahtjeva i smjenu Garašanina okretala je narod u smjeru koji nikako nije odgovarao vladi, dok su obrenovićevski agenti rovarili zemljom. Sve više su u javnost izbijale vijesti o neslozi kneza i pojedinih ministara. Politička situacija je već u drugoj polovini 1852. godine postala vrlo nestabilna. Smrću Avrama Petronijevića u Carigradu, aprila 1852. godine, ostalo je upražnjeno mjesto kneževog predstavnika i ministra inostranih djela. Pitanje je bilo dosta složeno, a sam knez Aleksandar je morao voditi računa o tome kako će izbor novog predstavnika biti primljen u zemlji, a naročito u inostranstvu. Knez je ovo pitanje odložio za punih pet mjeseci, da bi 25. septembra 1852. godine imenovao Iliju Garašanina. Francuska, Engleska i Otomansko carstvo bili su zadovoljni ovim naimenovanjem, dok su ga Rusija i Austrija primile sa velikim nezadovoljstvom.

Prvi potez novog kneževog predstavnika bio je naročito odvažan, razriješio je dužnosti kabinetskog savjetnika Tomu Vučića Perišića. Garašanin je ovim izazvao nezadovoljstvo ne samo proruskih krugova u Srbiji, već i vlade u Petrogradu. U jeku teške unutrašnje krize i otvorenog pritiska Rusije, stigla je vijest o misiji kneza Menjšikova, izvanrednog ruskog poslanika u Carigradu, koji je trebalo da riješi sporna pitanja sa Osmanskim carstvom. Situacija u Srbiji, koja se krajem januara i u februaru 1853. godine djelimično stišala, od dolaska kneza Menjšikova u Carigrad dobila je neočekivan tok. Knez je morao da popusti i Ukazom od 26. marta 1853. godine razriješi Garašanina dužnosti kneževog predstavnika. Ovim potezom knez je želio da zadobije rusko povjerenje, ponovo strahujući od povratka svrgnute dinastije.


(Nastaviće se)

---