-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

„ ”Ruski zahtjev za udaljenje vodećih ustavobranitelja zasnivao se na potrebi učvršćivanja mira u zemlji, kao i vraćanju ruskog uticaja i kažnjavanju ustavobranitelja zbog veza sa poljskom emigracijom, za koje je Rusija posebno krivila upravo Vučića i Petronijevića.

Obrenovići se nikada nijesu pomirili sa smjenom sa prestola 1842. godine, iako je knez Mihailo po tom pitanju bio dosta umjereniji od kneza Miloša. Izbjegli kneževi, posebno Miloš, imali su dosta novčanih sredstava za brojne antiustavobraniteljske akcije, a njihove pristalice, koje je novi režim potiskivao i progonio u zemlji, ili su živjele težak život u Austriji, bile su spremne da se bore za povratak Obrenovića na presto. Njima su naruku išle i spoljnopolitičke okolnosti. Rusija se, kao sila zaštitnica, nikada nije u potpunosti pomirila sa tokovima Vučićeve bune, organizovane i izvedene bez njenog znanja i blagoslova, dok je Habzburška monarhija čak dozvoljavala da se na njenom tlu pripremaju napadi na režim susjedne Srbije. Knez Miloš je, takođe, vrlo dobro uvidio da ruska politika podržava pojedine bune na Balkanu, čime održava stalna žarišta i omogućava sebi miješanje u unutrašnje poslove Osmanskog carstva. Nadajući se da će na taj način pridobiti rusku podršku za sebe i svoju dinastiju, knez Miloš je postao vrlo aktivan na tom polju.

Prva značajnija akcija obrenovićevaca odigrala se početkom januara 1844. godine. Otkriće tzv. Smederevske zavjere, na čijem je čelu bio Cvetko Rajović, bivši Mihailov ministar, uznemirilo je kneza Aleksandra i srpsku vladu. Posebno iznenađenje izazvala je reakcija ruskog konzula, a potom i poruka ruskog kancelara Neselrodea, da se zavjerenici kazne vrlo blago. Rusija je čak bila spremna da dozvoli povratak Vučića i Petronijevića, ukoliko knez Aleksandar i vlada zanemare ovu akciju Obrenovića. Nije bilo sumnje da Rusija podržava svrgnutu dinastiju. Iste godine, u septembru izvedena je i Katanska buna, organizovana sa znanjem kneza Miloša. Buna je zahvatila samo Šabac i manje djelove Podrinja, ali su slobodno organizovanje bune u Sremu i municija kojom su bili snabdjeveni dali dovoljno podstreka srpskoj vladi da posumnja kako su austrijske vlasti, ako ne i umiješane, sigurno znale za pripremanje bune. Katanska buna dovela je do pogoršavanja odnosa između Kneževine Srbije i Austrije, a za Obrenoviće je nastupio najpovoljniji period, kada su i Rusija i Austrija smatrale da ustavobraniteljski režim u Srbiji ne odgovara njihovim političkim interesima na Balkanu. Međutim, kako je Habzburška monarhija početkom naredne godine pokušala da izgladi sporove sa Beogradom, knez Miloš je preko ruskih agenata probao da ostvari ono što nije uspio iz Austrije – povratak na presto.

U takvoj atmosferi je 1846. godine buknula tzv. Mirčina buna. Posmatrano u cjelini, ova buna bila je ne samo pokret za obaranje ustavobraniteljskog režima već i široko organizovan nacionalno-oslobodilački pokret na Balkanu. Osnovni cilj je bio da se uz pomoć ustavobraniteljskih protivnika u zemlji, obrenovićevaca u emigraciji i ustaničkih vođa iz 1841. godine promijeni režim u Srbiji i na vlast ponovo dovede porodica Obrenović. Konci Miloševe djelatnosti išli su do Prištine, Vranja, Štipa i Velesa. Jedan od glavnih Miloševih povjerenika, trgovac Toma iz Velesa, bio je u vezi i sa ruskim konzulom u Solunu. Zavjera je ubrzo otkrivena, ali ne i svi zavjerenici. Od trenutka gušenja Mirčine bune, Obrenovići i njihove pristalice i dalje nijesu mirovali, o čemu svjedoče njihove akcije protiv kneza Aleksandra i ustavobranitelja i naredne godine. Međutim, Petrograd je sada igrao daleko opreznije, jer je austrijski uticaj u Srbiji znatno jačao, dok je London, od ponovnog dolaska lorda Palmerstona na mjesto ministra inostranih poslova, bio zainteresovaniji i odlučniji da se odupre ruskim aspiracijama na Balkanu.


(Nastaviće se)

---