Antologijski francuski pjesnici: Bodler, Vijon, Šarlo Orleanski, Aragon, Pol Elijar, Rembo, Pol Verlen, Sen Džon Pers, Žan Kokto, i pjesnik jedne od nezaobilaznih antologijskih ljubavnih pesama „Barbara“, Žak Prever, obilježili su evropsku modernu poeziju.
Prever – pjesnik razdraganih pariskih ulica, kaleidoskopskog ispovjednog niza ljudskih osjećanja: ljubavnih susreta, odlazaka i ponovnih sastanaka; govora ulica i ljudi koji se susreću na ulici: djeca, ljubavnici, prodavci, beskućnici... čije monološka lirika prerasta lične ispovijesti i seli se u najčistiju poetsku sferu. Svaki iskaz je moderna slika grada, njegova umnožena melanholična vidljiva i nevidljiva stvarnost kroz odraz ljubavnih bolova i patnje.
Ne postoji nijedan čitalac, pa čak i od onih koji baš i ne ljube poeziju pretjerano, a da jednom bar nije izustio onaj čuveni stih: Sećaš li se Barbara/Padala je kiša neprestana/A ti si išla nasmejana/Pokisla ozarena očarana /Pod krupnim kapima kiše//Sećaš li se Barbara/Ne ljuti se što ti kažem ti/Jer to kažem svakom koga volim/Pa makar ga samo jednom video u životu/Jer ti kaže svakom koga volim/Pa čak iako ga ne poznajem/
„Barbara” zanesenjaka i opsjenara, čiji je autor Prever, taj „nježni prijatelj zaljubljenih, siromašnih i poniženih, pjesnik klupa i gradskih vrtova, melanholičnog i nasmijanog svijeta...“ zapisao je jedan francuski kritičar.
Prever, rođen u pariskom predgrađu Nejiu, 4.februara 1900. godine u siromašnoj porodici. Početkom Prvog svjetskog rata napustiće školovanje i radiće razne poslove kako bi preživio. Lutalica, nastavnik, boem, od rane mladosti piše pjesme, i za vrijeme rata objavio prvu zbirku „Riječi“, zatim slijede: „Bal Proleća“ „Prizor“, „Kiša i lepo vreme“, „Čari velegrada“, „Sena protiče kroz Pariz“, „Neke stvari i ostalo“, „Novi bog ljubavi“ i postaće najprevođeniji francuski pjesnik.
Autor je scenarija i nezaboravnih filmova: „Obala u magli“; „Djeca raja“, „Sena protiče kroz Pariz“, „Tijesna vrata“, „Noćni posjetioci,“ Ljubavnici iz Verone“, „Dan se rađa“, „Stvar je svršena”... Piše i muziku za kabaree, kraće drame, muziku za filmove.
Jednostavna poezija, razumljiva i pristupačna širokim čitalačkim krugovima, osjećajna. Pjesme podsjećaju na monolog bilo kojeg bića, iz čijeg srca se osjeća nježnost i toplina... Pjesnik pjeva o svemu što se dotakne njegovog srca, a bori se protiv bijede, zlobe, nasilja i nepravde. Mnoge pjesme se i pjevaju.
Nijedna antologija ljubavne poezije ne može se zamisliti bez njegove najpoznatije „Barabare“ o čijem nastanku je rekao:
„Ima stvari koje pripadaju samo meni, koje su momenti iz moga života i, najčešće, ja ih pričam na drugi način, koji ne bi bio odveć indiskretan za one koji su u pitanju. Mnogo stvari se dogodilo i, vrlo često, radi se gotovo o fotografiji: nekad je to neka obična uspomena, drugi put pjesma koju sam čuo u djetinjstvu, a zatim drukčije napravljena. Što se „Barbare“ tiče, jedna stvar je sigurna: da se to dešava u Bretanji.“
Od bretonovskog nadrealističkog pokreta kome je u početku pripadao, vraća se sentimentalnoj tradiciji francukse lirike, temama koje su osnova njegovog djela: ljubav, fantastiči događaji koji liče na svijet dječjih bajki i oštri socijalni protest u potpunosti određuju ovog liričara. Ovim temama odgovara trojaki talenat pjesnik: on je sentimentalni liričar, nadrealista i angažovani pjesnik. Stiče ogromnu armiju čitalaca, svima su njegove pjesme razumljive, bliske, baš kao da su sami napisali ono što nose u svom biću.
Tiraž njegovih prodatih knjiga nije se mjerio brojem primjeraka već kubnim metrima; jer je svaki čitalac želio da ima bar neki od njegovih naslova.
U jednom intervjuu koji je za „NIN“ prije skoro šest decenija vodio naš istaknuti publicista i novinar Komnen Bećirović, Prever je ispričao i ovu zanimljivu priču: „...Kad sam bio u Sen – Pol de Vansu, došla je da posjeti moju ćerku jedna njena prijateljica. ‘Gle, rekla je ona, tvoj tata razgovara sam u vrtu.â A djevojčica je odvratila: ‘Ne, on ne razgovara sam, on razgovara s maslinom!â“
Prever je umro 11. aprila 1977. godine.
Piše:
MILICA KRALj
(Nastaviće se)