-Piše: Boris Jovanović

Pa neka to zrno bude i manje od onoga slavnoga zrna gorušice...

Neka bude zrno od zrna gorušičinog, neka bude zrnce od zrnca...

Samo da ga bude...

Da se konačno pojavi to majušno zrno stida i da obasja ovaj beskrajni mrak...jer, ako se pojavi, ako se projavi, uništiće beskraj mraka, označiće, može biti, začetak svjetlosti...

Ne tražimo od Njega, ne ištimo od njih-poštenje.

Teško je tražiti i teško je iskati nešto čega odista nema...

Ne tražimo od Poglavnika niti ištimo od doglavnika-pravdu.

Jer strašno je i smiješno je tražiti pravdu od Onoga i od onih koji su sve svoje zasnovali, stekli i izgradili na nepravdi...

Ne tražimo od Njega, pa kako bismo tražili od njih koji su od njega niži, koji mu leže pod nogama- istinu. Jer, strašno je i smiješno je tražiti i iskati istinu od Njega i od njih kad (ako išta znamo to znamo) su sve što su uradili uradili alatkom laži, a ne rukom istine...

Ne tražimo ni od Njega, pa kako bismo iskali od njih, podrepnih, bilo kakvu slobodu. Jer, strašno je i smiješno je tražiti i iskati slobodu od Njega koji je ropskom poslušnošću dopuzao do mjesta sa kojeg je ukinuo slobodu...a šta li su tek uradili pognuti i beskičmeni sa slobodom, ako je nijesu prvo živu sahranili da bi je mrtvu ismijali...

Ne tražimo ništa, ni od Njega ni od njih...

Jer On i oni ništa ne mogu dati ni sebi ni drugima, sem zlosti i otrovnosti...

Samo se još, onako malčice, onako potajno i postidno, nadamo u to zrnce stida...

U ono zrno zrna, zrnce zrnca, sto puta manje od gorušičinog koje je već jednom napravilo čudo nad čudima i iz kojeg je proklijala svjetlost i razlistala se ljepota, koja je, gle čuda, spasila ovaj svijet...

Iako nam se počesto i zastidno čini da je ovaj svijet oduvijek i zauvijek samo- ružan...

No, da nije bilo onog zrna gorušičinog, ne bi ni bilo ovog svijeta...sad-kakav je takav je, vrijedi se boriti za njegovu poskrajnutu i poniženu ljepotu...

To zrnce stida moglo bi što nijedna sila ne može...

To zrnce zrnca gorušičinog moglo bi što ne mogu stotine i hiljade pravdoljubivih i čestitih...

To zrnce zrnca moglo bi što ne može desetina, stotina i hiljada slobodoumnih i odvažnih...

To zrnce zrnca gorušičinog moglo bi što ne može ni armija ljudi ni sazvježđe riječi...

Moglo bi što ne može ni stado bezbrojno ni pastir bezgrešni...

To zrnce zrnca gorušičinog moglo bi da napravi čudo nad čudima koje bi zadivilo ovozemni svijet...

To zrnce zrnca gorušičinog moglo bi da pobijedi laž i da donese istinu. A ta pobjeda bila bi najveća od svih ovovremenih i jednako velika koliko najveće koje su ikada izvojevane...

To majušno zrno stida koje bi proklijalo u bestidnome, koje bi prolistalo u besramnima...

Ako bi se i kad bi se, kojim čudesnim slučajem, pred sobom i u sebi postidio Onaj koji se nikada ne stidi...

Ako bi se i kad bi se, nekim čudom, pred sobom i u sebi posramili oni koji drže skute Onome koji do sada nije znao za stid...

On ne mora da kaže: Stidim se. Preveliki je to poraz za jednog despota, za jednog tiranina, pa makar bio manji i od sopstvenog nepostida...

Oni ne moraju da kažu: Sramimo se, jer su oni odavno izgubili moć govora zamijenivši ga dresurom klimoglavlja...

Niko to ne traži. Niko to ne očekuje...

Samo se svako u čovječjoj koloni nada u čudo.

Nada se u zrnce stida koje će osvijetliti mrak Vladaoca.

Ako se On postidi, ako se oni posrame, tiho i krijući, bitka je dobijena...

(Autor je književnik)

---