-Piše: Budo Simonović

Ivo Matović je iz Vojnoizdavačkog zavoda prekomandovan u Generalštab, u njegov Centar za strateška istraživanja, kojim je tada rukovodio veoma strogi, visoko obrazovani general Boško Ranitović. Dobio je zadatak da pokrene i uređuje časopis „Savremeni strategijski problemi“.

– Pokrenuo sam ga i uređivao oko četiri godine – sjećao se Matović – okupljajući oko redakcije stručnjake iz vojne nauke na operativnom i strategijskom nivou, iz vrha Generalštaba JNA, iz diplomatije, društvenih i tehničkih nauka. Potom sam prekomandovan u Vojni i novinski centar, gdje sam godinama vodio izdavačku djelatnost, objavljujući knjige, uglavnom istaknutih domaćih pisaca, visokih vojnih starješina. Tako je nastalo 87 knjiga, sve iz savremene vojne misli.

Uto je, na inicijativu Republičkog odbora SUBNOR-a Srbije, došao i zadatak da, zajedno sa Odborom boraca i redakcijama koje su agilno vodili generali Janić i Stanimirović, okupimo istraživače i arhiviste, konsultante i kolumniste, već dokazane autore i druge znalce događaja o razvoju narodnooslobodilačkog pokreta u svim ustaničkim krajevima Srbije, svega onoga što se tiče jedinica tog pokreta, od ustaničih odreda do desetak divizija i dva korpusa.

U redakciji su bili mladi, stručni, odgovorni i ambiciozni ljudi, koji su se svesrdno i poletno latili obimnog i vrlo odgovornog zadatka na ostvarivanju plana izdavanja knjiga iz edicije „Srbija u NOR-u“, svjesni da je ova republika, iz – i njima i meni – nepoznatih razloga, uskraćena za ovu vrsnu literaturu i svjedočenje dragocjeno prvenstveno za buduća pokoljenja o ratu i revoluciji u Srbiji 1941–1945. godine.

Projekat jeste pokrenut u nevrijeme, sa, opet naglašavam, čudno i neobjašnjivo velikim zakašnjenjem, ali je to bio zadnji čas da se osvijetli ovaj period novije istorije Srbije, jer se stroj živih svjedoka i autora koji su se bavili ovom temom ubrzano proređivao, baš kao što je ubrzano opadalo i interesovanje za ovu priču, da se i ne govori o presušivanju izvora novca za finansiranje ovog skupog projekta.

Ipak, najveći broj projektovanih knjiga je realizovan, ostatak je bio u raznim fazama stvaranja, ali je onda stiglo i vrijeme novih ratova na našim prostorima, zlovakat dubokih ideoloških procesa i dioba, kad je nestalo i društvenog interesovanja i novca da se taj projekat do kraja ostvari. Ipak, uprkos teško objašnjivom zakašnjenju i svim poteškoćama i nevoljama koje su ga pratile, u poslednji čas je urađen najveći dio ovog čudesno obimnog, složenog i veoma dragocjenog istorijskog zadatka. I da to tada nije urađeno, siguran sam da bi ta praznina u novijoj srpskoj istoriji ostala zauvijek jer su nastupila naopaka vremena višestranačja, podjela po nacionalnim šavovima i idejama, krv i ratovi, raspad Jugoslavije i potpuna nezainteresovanost nove vlasti i države za ovaj tako važan istorijski zadatak.

A vrijeme će, uvjeren sam, pokazati i potvrditi značaj više od 60 objavljenih knjiga u sklopu ovog projekta, sve iz pera aktera događaja jednog prelomnog i prevratničkog vremena, da je to snažno i dragocjeno svjedočanstvo o antifašističkoj i slobodarskoj Srbiji od 7. jula 1941. do 9. maja 1945, odnosno od pripreme za Ustanak do Dana pobjede...


Đoko Mirašević

Ivo Matović je utvrdio da je samo iz Crne Gore, pored Arsa Jovanovića, još 15 oficira bivše jugoslovenske kraljevske vojske, od onih koji su stupili u Narodnooslobodilačku vojsku, doguralo do čina generala. Mnogi od njih su, poput Arsa Jovanovića, postradali `48. godine nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa. Nisu, istina, kao Jovanović, životom platili tu svoju stvarnu ili pripisanu ljubav prema Rusiji, ali su izdržali strahote Golog otoka. Među njima i Arsov saborac, general Đoko Mirašević, možda i najznamenitija ličnost koja je preživjela mučilište na Golom otoku i pakao takozvane Petrove rupe. Ovaj major bivše jugoslovenske vojske borio se u Prvom svjetskom ratu, u koji je stupio sa 19 godina. Dobitik je francuske Legije časti, zatim tri Obilića medalja, Karađorđeve zvijezde sa mačevima i Ordena bijelog orla sa mačevima. Nije se dvoumio ni 1941. godine pod koji će barjak stati. A kad mu je Bajo Stanišić komandant svih četničkih snaga u Crnoj Gori ponudio da pređe u četnike i bude njegov zamjenik, ponosni Kuč iz Doljana mu je odgovorio:

„Ja ne bih bio ni prvi, a kamoli drugi izdajnik u Crnoj Gori!“

---