-Autor: Dejan Ilić

Ako će napadi na druge ustanove izgledati kao napadi na Univerzitet u Beogradu pošto je njegov Etički odbor odlučio, jednoglasno, da je rad Siniše Malog plagijat, onda praktično nema nijednog razloga da te druge ustanove ne slijede Univerzitet i ne iščupaju se iz očito ne baš čeličnog stiska tekućeg režima. Sve čime su zaprijetili klovnovi – da ne kažem, džokeri – koalicije na vlasti, na čelu sa vrhovnim lakrdijašem Vučićem, samo su poslovični dim i magla: guše, ali nisu opasni po život.

Recimo, lakrdijaš ovako: predložiću da se svi doktorati digitalizuju, pa da mogu da se čitaju kao što se čitao ne više doktorat Malog. U dobro režiranoj komediji, na tom mjestu bi se zaorio gromoglasan smijeh, jer za razliku od komedijaša, obaviještena publika u studiju zna da se doktorati već digitalizuju ili su u štampanom obliku pohranjeni u Univerzitetskoj biblioteci, te su dostupni za čitanje kome god se prohtije da na to potroši vrijeme.

Pored toga što je tu smiješno neznanje samo po sebi, jer se izdaje za vrhovni autoritet i kompetenciju, ni prijetnja se ne može shvatiti ozbiljno: prijeti se onim što već jeste dio opšteprihvaćene dobre prakse. Drugim riječima, to čime Vučić prijeti zajednica koja je meta njegove prijetnje vidi kao minimalni standard vjerodostojnog intelektualnog ponašanja. Zaprijetiti univerzitetskim radnicima digitalizacijom doktorata isto je što i zaprijetiti sudijama da će morati da sude u skladu sa zakonom.

Tako se svijet lakrdijaša pokazuje kao odraz normalnog svijeta u Alisinom ogledalu. U tom naopačke izvrnutom svijetu iza ogledala najveća prijetnja je poštovanje reda i zakona.

Kada je jednom zagazio u taj svijet, Vučić je neminovno morao da posegne i za eksplicitnim literarnim analogijama: svetogrdno je uporedio Sinišu Malog sa Danilom Kišom. U već pominjanoj imaginarnoj komediji, na tom mjestu morali bi se razleći smijeh i suze zajedno. Ne samo zato što bi se publika zbog ovog poređenja morala smijati do suza; u isto vrijeme, ona bi morala i zaplakati od muke, jer nemušti zabavljač otvoreno demonstrira koliko nema pojma.

Hajde da čisto, primjera radi, stavimo u istu rečenicu dva naslova koji se ni po jednom osnovu ne mogu smisleno dovesti u vezu, izuzev u naopakom lakrdijaševom umu: „Grobnica za Borisa Davidoviča“ i „Kreiranje vrednosti kroz proces restrukturiranja i privatizacije – teorijske koncepcije i iskustva Srbije“. Čitaocu s Marsa ostavljamo da samostalno zaključi kojim žanrovima pripadaju djela s ovim naslovima. Čitaocu na Zemlji se izvinjavamo što ćemo mu ponoviti ono što već odlično zna.

U Kišovoj knjizi imamo prozu, to jest fikciju. Rad Siniše Malog trebalo je da bude naučni, ali, eto, ispalo je da nije. U prozi je preuzimanje djelova iz drugih tekstova bez oznake da je riječ o citatu dopušteno, ako se može pokazati da se na taj način sklapa smisaona cjelina koja nadilazi značenje preuzetih djelova i njihovih izvornih cjelina. Kiš je napisao dvije knjige kako bi objasnio da je upravo to uradio. Uporedivši ga sa Kišom, Vučić je Malom zapravo postavio zadatak.

Mali bi sada trebalo da napiše novi rad i pokaže da je izmijenio smisao djelova koje je citirao smjestivši ih u novi kontekst svog rada. Kada bi to uspio, Mali ne samo što bi odbranio svoj doktorat nego bi napravio i zaista revolucionarni zaokret u naučnom mišljenju i pisanju. Istorija nauke dijelila bi se nadalje na dva perioda – prije i poslije Malog. Možda Mali sa sobom i nosi taj kapacitet, ali za sada to u njemu vidi samo Vučić (dobro, pored njega i Ana Brnabić i Mladen Šarčević).

A možda Vučić ipak vidi nešto drugo, što opet ne vidi niko drugi osim njega i njemu lojalnih kolaboracionista sa FON-a. Možda Mali nije pisao naučni rad. Možda je, poput Kiša, htio da napiše priču. Pa su svi pogrešno pročitali njegovo djelo izuzev Vučića, a zajedno sa njim i članovi raznih stručnih komisija na FON-u uključujući i Nastavno naučno vijeće tog fakulteta. Iako je to malo vjerovatno, moguće je da su svi oni djelo Malog – ponovimo mu naslov „Kreiranje vrednosti kroz proces restrukturiranja i privatizacije – teorijske koncepcije i iskustva Srbije“ – iskreno čitali kao fikciju.

Trebalo je onda, ako je tako, to da nam kažu, kao što nam je Vučić sugerisao. Tada bismo uvidjeli da rad Malog možda i nije plagijat. Ali bismo saznali još nešto: Mali je izabrao pogrešno mjesto za objavljivanje svoje priče, a stručnjaci na FON-u uzeli su na sebe da sude o nečemu u šta se ne razumiju i za šta nisu kompetentni. U najmanju ruku, zajedno su pokazali da se ne snalaze u svijetu. S obzirom na mjesta koja su zauzeli, sledeći izvod bi morao da bude da je i zemlja u kojoj su takvi promašaji u razumijevanju mogući ozbiljno poremećena.

Krajnji izvod već sluti i čitalac sa Marsa – jedino u takvoj zemlji, iza ogledala, moguć je i Vučić kao predsjednik. Vučić nam je upravo to rekao, uvevši u priču o Malom – ni krivog ni dužnog – Danila Kiša.

Peščanik.net

---