-Piše: Vojislav Bulatović

Kako lijepo zazvuče naslovi knjiga G. Kuić „Miris kiše na Balkanu“ i „Cvat lipe na Balkanu”. Voljeli bismo da se u kontinuitetu istorijskog iskustva možemo što više pronalaziti u ljepotama, mirisima i lirskim dražima ovog našeg podneblja. Nažalost, na „brdovitom Balkanu“ nema takvih prijatnih perioda koji bi neutralisali oštar zadah barutnog dima, paljevina i žrtava kroz vjekove. Možemo li očekivati neku dužu pauzu u kojoj bi balkanski stanovnici mogli „otkriti” blaga ovog prostora koja ih mogu usrećiti ako ih prigrle u miru? Teško je biti optimista.

Dok, s jedne strane, oglašavamo vapijuću potrebu da budemo u EU (pored onih koji već jesu), da na taj način uskladimo korake i oslobodimo se prezrivih pogleda sa zapadne strane, o Balkanu se uporno obnavlja priča o mirisu barutnih dimova od kojih smo obnevidjeli pa ne možemo pronaći pravi put u budućnost. Izgleda, toliko smo i mi uvjereni u taj naš usud, pa svako moguće približavanje pod znakom balkanske regije, ili one oprobane, jugoslovenske, paranoično odbacujemo tražeći spas u najširim međunarodnim integracijama.

Kad je u pitanju evropska perspektiva, tu nema ni u dubinama masa značajnijeg otpora, ali ova perspektiva je za jedan broj država sve dalje. Nasuprot tome, spolja se NATO-štit forsira kao nezaobilazan činilac za stabilnost i bezbjednost Balkana. Međutim, načela i ciljevi prema kojima ova vojno - politička organizacija djeluje unose više zebnju i strah nego slobodu i sigurnost kod malih, pridruženih članica. Načelo ravnopravnosti, koje je utvrđeno za donošenje odluka, u praksi često biva „razumijevanjem” za interese velikih i jakih obesnaženo. Mali, mogu (moraju) da se uzdrže umjesto da stavljaju veto. Glas velikih, koji inače čine temelj sile i moći ove organizacije, dominantan je i promotivan. To pokazuju i najsvježiji primjeri istupanja u javnost francuskog predsjednika Makrona da je NATO „u stanju moždane smrti”, a EU „na ivici ponora”. Niko od mnogih „ravnopravnih” ne bi se usudio da ovako ocjenjuje evroatlantsku alijansu. Naprotiv, svi su to primili „k znanju”, a neki su zauzeli svojevrstan odbranaško-propagandni stav. (Kod nas se, na primjer, afirmiše doprinos NATO članstva prilivu stranih investicija, preko 60 osto. Pitanje je, gdje se mogu investitori pronaći izvan članica NATO-a, osim Kine?!)

Mnogi se pitaju gdje cilja Makron? Njegov pravi lik se još ne nazire. Da li ga „savjetuje” duh „gordog i svojeglavog” De Gola? De Gol bi na njegovom mjestu povukao odlučujući potez držeći se svoje devize: „Evropa od Atlantika do Urala!” Sada bi imao i jači razlog da uzvikne u Moskvi, kao nekad u Sovjetskom Savezu, „Živjela Rusija!” Rusija sada i jeste u svom istorijskom prostoru slobodna i samostalna sila. Ona traži svoje mjesto u svjetskom poretku koji se uređuje više silom nego međunarodnim pravom. Taj poredak je zapao u paradoksalnu situaciju: jednoj od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN zavode se sankcije od strane tri članice! Da bi paradoks bio još veći, prinuđavaju se i male zemlje da zavode sankcije stalnoj članici Savjeta bezbjednosti! Možemo li tu praksu zamisliti kad su u pitanju Amerika, Velika Britanija ili Francuska?! Da li su one na liniji odbrane međunarodnog poretka toliko odgovorne da uvijek stoje nedodirljive? Primjeri govore suprotno, ali bilo bi takođe, paradoksalno da i one kao loši đaci budu u „magarećoj klupi”. Na šta bi ličila međunarodna bezbjednost kada bi Crna Gora zavodila sankcije Americi?!

Vratimo se za trenutak Makronu koji je bacio stijenu u mirnu vodu evroatlantskih integracija. Hoće li doći do većih promjena? Malo je vjerovatno da se jedna takva vojna struktura može lako „razgibavati”! Za one koji su se osjetili zbunjeno i pokolebano u odnosu na „najuspješniji vojno-politički savez u istoriji” demonstrira se istovremeno na rubu istoka EU čvrstina i moć „Željeznog vuka” - jednog od operativno - propagandnih vidova saveza. Tenkovi, topovi, raketni sistemi, i ko zna šta sve još je u funkciji, kao organi jednog svemoćnog ratnog čudovišta? Koliko industrije, nauke i pameti (a naravno i astronomske novčane vrijednosti) je angažovano za jačanje do maksimuma organa tog „vuka” čije čeljusti prijete da smrskaju sve i svakoga ako „zaprijete slobodi i demokratiji” na njegovoj teritoriji? Strah i zebnja kod mnogih izvire baš iz ove „zaštitničke” uloge vojske tamo gdje bi trebalo građani da se pitaju. Demokratija ne bi smjela da ima neki vanjski štit prije suverenog demosa! Problem se uvećava ako se u prioritete bezbjednosnih operacija ubace vrlo nejasni sadržaji tzv. hibridnog i sajber rata. Generalni sekretar NATO-a najavio je da će u Crnu Goru uskoro poslati tim za kontrahibridna djelovanja. Ratnici, specijalnog soja, kao iz naučno - fantastičnih filmova, preuzimaju na sebe zaštitu od „zlih duhova” (čija je postojbina Rusija) država i demokratija na teritoriji Alijanse. Ko to može kontrolisati?! Je li i naša država već u tom nevidljivom ratu? Na Balkanu ostaje još jedno ostrvce koje nije, bar zvanično, teritorija „Željeznog vuka” ili nekog drugog obličja Alijanse. To su Srbija i BiH. Primjećujemo da su svi u njihovom okruženju dobili zadatke da „komšijski” pomognu da omekša njihov otpor, posebno Srbije!

---