-Piše: Vuk Vuković

Svođenje svijeta na svega jednu-dvije ogoljene, efikasne i egzaktne riječi oblikovane u sveobuhvatnoj reklami, u prvom redu jeste cicijaški izum koji nastoji sve podvesti pod neumoljiv zakon ekonomije, i u tome upravo leži sva energija i suštinski potencijal naredbe, glasa, dakle – Zakona, tog velikog uma koji raspolaže, istina, sa svime, ali zna da udijeli tek malo ili ništa, zagledan uvijek već ka pra-principu stvaranja, sublimnom i nepogrešivom, upravo u njemu otkriva tajnu: iz ničega nastaje sve, samo i tek ukoliko se isto sve doživi kao drugo lice ničeg. Pustinja je prelamanje tamne strane raja!

U virtuelnom vlada rasipanje, raskončavanje, rastvaranje od onog što u realnom, uvijek tek, zaista nedostaje. Tako da, realno zatičemo samo ondje gdje je oskudica nepodnošljivo očigledna; u neprovjetrenim kafkijanskim kancelarijama gdje jedan Zakon prolazi kroz beskrajne dopune, tačke i postupke koje ništa ne može privesti kraju; ili – u mehanizmu kretanja ukrug, ka Zamku do kojeg, u stvari, i nema puta.

Tim prije: realno je suvo, tvrdo, kvrgavo, nemilosrdno u svom vječitom manjku, tek je površina ispod koje se zadržava dah...

Fotografija je podigla veo: na njoj još jedino jeste razmahana smrt, ostalo je spomenik nad sjenkom onog što je bilo samo kako bi potvrdilo ono zauvijek prošlo... (Tako se i stiče onaj utisak da je najednom sve zaustavljeno, u trenutku kad je upalo u vlastiti vrtlog i iluziju događaja koji se kreće prema sebi; ne, na fotografiji nema ničeg životnog iz razloga što je sve istinito!)

Virtuelno oponaša „san koji je lud“ (Jung). Baš zahvaljujući tome što se ima svijest da je to drugo od realnog, igra je ubjedljivija, radikalnija i otvorenija, dopušta da se bude sušta suprotnost od onoga što se jeste i(li) nije. Međutim, to nije puko bjekstvo od smrtne ozbiljnosti realnog u njegovom etičkom zahtjevu, koliko prije svega nasušna potreba da se unaprijed isprazne i jednim potezom odbace sve mogućnosti.

Neostvarljiv, život uprkos sebi probija naprijed i obuhvata se u rastrojenoj iluziji. Ne živi se – parafrazirajmo E. Bloha – nego projektuje življenje budućeg...

Pa ipak, virtuelno ne može reflektivno zaokružiti sebe, za razliku od realnog s kojim se donekle načisto; jedini način da realno kompromitujemo do kraja, jeste da ismijemo simboličko u njegovom principu. Jednostavno: Ja je ludo, jer vjeruje u neko pretpostavljeno Ja...

Da li je ovo dovoljno! Ne! Virtuelno seže dublje, i svakako da provocira i izvrće napore odveć konvencionalne Psihoanalize, tehnike koja vrši nasilje putem značenja; naprotiv, u virtuelnom mi se ludiramo, namjerno uneozbiljujemo, vraćamo na nivo djetinjeg, dakle – sebičnog, gdje cilj nije pobjeda, već odsustvo stvarne svrhe okovane u pozitivnom rezultatu.

Nema sumnje, virtuelno otkriva odsustvo tajne u realnom, nudeći sobom prostor slobode i beskrajne mogućnosti za potencijal u kojem se, opet, jedino može iskazati naša tehnička strana. Tehnologija ubija talenat! U naučnom, programerskom i premreženom svijetu post-istine.

---