- Piše: Milutin Mićović

Kad bih mogao napisati nešto? Nešto što bi stvarno bilo nešto. Pa da čovjek ima šta da pročita, i da se za nešto uhvati. Na nešto da se osloni. To bi već bilo nešto.

Mene prosto salijeću oni koji dopisuju moje tekstove. Ili, koji mi samo predlažu tematiku. A tematika se razgranala u Crnoj nam Gori, Bog je dao. Ali, i đavo siplje svoja izobilja. Crna Gora je omiljeno mjesto đavolje inspiracije i nadahnuća. Ako nemamo čime drugim da se pohvalimo, imamo tamnom tematikom, neizbrojnim pitanjima. Na kraju, približava nam se i ono radikalno pitanje – hoće li nas biti, ili neće? Srbima u Crnoj Gori se otvoreno kaže - znate li da vas više neće biti? Ali to govore oni kojima se tako kaže, da kažu nama Srbima i Crnogorcima koji su Srbi. Ti izvjestioci uglavnom nemaju dvije čiste u glavi, a svašta znaju. Puna im je glava dnevnih portala. Mozak im je ovršen slijepim kopitama, ostala suva slama kao barut. Zapisujem samo ono što mogu da pretvorim u zaključak, onih koji misle da sve znaju. Vidio sam u svom životu da nije problem nešto znati, doći do obasjanja i u crnogorskom mraku, nego je problem zaustaviti neznanja sveznalica, kojima je posao da araju mozgove, koji traže a ne nalaze. Moj posao više i nije u tome da rukovodim sobom, nego da rukovodim njima, kaže mi moj prijatelj, čije riječi skoro doslovce zapisujem. Jer ja sam na kraju odgovoran za homogenost teksta. Za logičan razvoj tematskog problema. Za izvjesnu eleganciju cjeline. Bez te elegancije, tekst propadne, makar bio genijalan. Bolje da i nije genijalan, a da je elegantan. Da mozak čitaočev osjeća radost i užitak u rečenicama, iako mu nije jasno šta je pisac htio da kaže. Pravog čitaoca i ne zanima šta je pisac htio da kaže, nego samo uživanje u tekstu. Pisac mora to da postigne, pa i kad je paklena tematika. Kao Bodler. I kad je u paklu, izvještaj iz pakla, treba da je rajski.

Život u Crnoj nam Gori, na to nas obavezuje. Jer evo, složila se situacija, da bez metka ginemo. Je li nam neko daje neku anesteziju, te obamiremo sami od sebe, i ne vidimo kako nestajemo? Ko nas je ovako skašio? Ko napravi neukusan kačamak od nas. Kačamak kome je uvijek malo tucnja u glavu. A tučeni smo jednako po glavi i po petama. I ne znamo više gdje nam je glava, a gdje su pete. Došlo je da nemamo u glavi više nego u peti. A čuju se nečujni glasovi, puni žestokog entuzijazma: daj da ovu stoku dotučemo. Da im više ništa ne pada na pamet. Pa mi smo se žrtvovali da im sve smislimo, a oni da žive srećno, prosto - mrtvi zadovoljni. I da se ne bude iz anestetičke ekstaze.

Narod treba biti i mučiti dok se god glaska da je živ. Dok išta pamti. Jer ako pamti, pamti kakve bajke i mitove, koje veze nemaju sa životom. Ili pamti utvare, haos, pogibije, prebilovce, jame, jadovna, jasenovce, grahova, berišine luke, kolašine, korićke jame, zidane mostove, bombardovanja o Vaskrsu i Božiću, milosrdne anđele koji siplju osiromašeni uranijum po našim poljima. Pa, zar da to bude sadržaj pamćenja našeg naroda, koji treba sjutra da uđe u jedan srećni i demokratski svijet, koji čak ni oporim riječima ne dozvoljava da se čuju, nego ih odmah izvodi na sud, kao „jezik mržnje“, koji je naravno uzrok svih tama i zlodjela, koja su se raskošno, vjekvovima širila Balkanom.

Dragi čitaoci i islednici nevidljivih stvari, iako sam ja strog cenzor, i vrlo uviđavan prema javnim mjerilima društvenog ponašanja, ovdje sam odabrao nekoliko korespodentnih rečenica mojih prijaterlja, koji ponešto govore o nama.

(Autor je književnik)