- Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Da je Crna Gora bila i ostala zemlja čuda, dokaz je i ovaj tekst profesora univerziteta, i pomalo pisca, inače odavno prepoznatog opozicionara, koji mnoga lica iz vlasti direktno proziva, a koji ovdje hvali premijera Duška Markovića, pritom ni iz kakvog ironijskog ugla, bez loše namjere, nego iskreno u ljudskom pokušaju.

A šta je premijer Marković „skrivio“ da ga konačno jednom bar neko iz opozicije pohvali... Učinio je samo ono što, Bogu hvala, i danas bar s vremena na vrijeme, zasija, i ukrasi već pomalo zaboravljenu čojsku Crnu Goru, jer je postupio direktno po postulatima Marka Miljanova, čuvajući drugoga od sebe, i zato mu svaka čast.

Iako se u našoj zemlji, ali i širem okruženju, svi već odavno i otvoreno podsmijavaju montiranom „državnom udaru“, kompletna vlast se, u želji da uništi Demokratski front, slijepo držala tvrdnji glumeći da je državnog udara svakako bilo, da je država jedva spasena, ali su na vrijeme reagovali spasioci, pa je ona nekako ipak pretekla.

Milan Knežević, predsjednik DNP-a, oštar na riječima, a inače u životu ni mrava nije zgazio, profesor srpskog jezika i pjesnik izuzetnog talenta, pritom jedan od „terorista“, koji je želio „sagoreti“ svu Crnu Goru, ili bar svoje rodne Mojanoviće, direktno je na premijerskom satu pitao Duška Markovića: „Da li je istina ono što je ministar Budimir Šegrt na suđenju Mandiću i meni kazao da Vam je lično rekao za plan o „državnom udaru”?“. Knežević je pritom istakao i da Budimir Šegrt, u protivnom, treba da odgovara za davanje lažnog iskaza.

Premijer Marković, kao iskusan političar, koji treba da drži stranu režima, pa i kad su u pitanju režimske namještaljke, svakako je imao hiljadu i jedan način i razlog da istinu zataška, izbjegne, ispolira, spakuje, izvrgne ruglu, i učini još hiljadu i jednu varijaciju da dodatno optuži DF, jer je izjava Budimira Šegrta bila i ostala kao jedan od okidača za planiranu robiju Andrije Mandića, Milana Kneževića i drugih „terorista“. A, koliko su oni teroristi, toliko je i autor ovog teksta, tim prije što je i profesor ruske književnosti, pa eto već dovoljno razloga da malo planduje u Spužu.

Međutim, Marković je na častan, crnogorski način odmah dokazao da ne samo što nije bio u dilemi, nego je direktno saopštio ono što, u suštini, urušava čitavu jeftinu sudsku skalameriju po naredbi režima o smještanju lidera DF-a u Spuž. Jasno i dovoljno glasno je kazao: „A što se tiče Šegrta, zaista se toga ne sjećam. Da mi je bilo ko rekao tu informaciju, prijavio bih je, ali sam je čuo od državnih organa onda kad je to objavljeno.“

Dakle, tek kad je objavljeno! A da je premijer bio i ostao toliko zaboravna osoba, da se ne sjeća takvih alarmantnih informacija za spas države, u tako nešto već niko normalan ne bi mogao povjerovati. Ovom čestitom izjavom čovjeka, koji je istovremeno i premijer i zamjenik predsjednika DPS-a, čitav sudski proces o tobož-državnom udaru i dodatno je pao u vodu kao jeftina skalamerija. Marković je svakako bio svjestan kuda vodi takva njegova izjava, ali mu je najvažniji bio osjećaj ljudskosti i odgovornosti pred svim građanima Crne Gore, pred ukupnom domaćom i međunarodnom javnošću, da se nevini ne šalju na robiju, a, samim tim oni, koji su već tamo, da budu što prije oslobođeni, da se prekine s cijelom farsom.

Da je ovakvu istinitu, iskrenu i jasnu izjavu dao neko drugi iz DPS-a, pitanje je bi li sledećeg jutra osvanuo u fotelji, ili bi pakovao papire. Marković svakako ima dovoljno kredibiliteta da stane iza svog stava bez bojazni šta će se tim povodom desiti, a jasno je da je sva poštena Crna Gora za njegovu izjavu rekla: „Aferim..!“

Ovakvi rijetki primjeri čojstva u današnjoj političkoj praksi pokazuju da ljudskosti i dalje ima i na relacijama politički sukobljenih strana, a gest Markovića ostaje upisan u stranice novije političke istorije. To je svijetli primjer kad je jedan političar prenebregnuo partijsku politiku i planirane šićare kroz igru sudbinama ljudi, i osvjetlao obraz ukupnoj političkoj sceni u Crnoj Gori, ali i popravio utisak o samom sebi pred ukupnom javnošću.

Šta će sud i sudije sada odlučivati, i hoće li tvrdokorno i dalje, čak i nakon premijerove izjave, sprovoditi plan o slanju nevinih u Spuž, ostaje da se vidi. Ali se pred njima, pored kompletno prepoznate farse od sudskog procesa, sad ispriječila i premijerova nedvosmislena riječ, koja ruši sve priče i montaže o spasavanju Crne Gore od mrskih domaćih „terorista“, i njihovoj namjeri da zauzmu parlament, pa onda fino i kulturno zamole Đukanovića da navrati do Skupštine da im se preda, ako već nema pametnija posla.

Svaki pošteni građanin Crne Gore, bilo mu milo, ili ne baš, danas cijeni izjavu premijera, pa i autor ovog teksta, nezavisno i od bilo kakvih eventualnih sankcija u svom bloku. Sve u želji da smirimo strasti u Crnoj Gori, u uvjerenju da za neko opšte pomirenje, za divno čudo, kad se sve sagleda, i nije potrebno mnogo napora. I najčešće treba jedna ljudska iskrena riječ, kao u navedenom slučaju. To je dokaz da u Crnu Goru treba vjerovati. Vrijeme je majstorsko rešeto, a izjave se pamte na duge staze, mnogo duže nego što traju ljudi. Posebno u Crnoj Gori.

---