- Autor: Ines Pol

Nasilje potresa svijet. Čile, Bolivija, Sirija, Hong Kong – brutalnost kao da se povećava iz dana u dan. Tako su sukobi demonstranata i policije u Hong Kongu početkom nedjelje dosegli tužni vrhunac. U ponedjeljak je jedan policajac više puta pucao na demonstrante – od kojih je jedan teško povrijeđen. Kasnije tokom dana je jedan muškarac koji je osuđivao nasilje radikalnih demonstranata posut zapaljivom tečnošću i zapaljen. I on je teško povrijeđen. Video-snimci snimljeni velikim brojem mobilnih telefona proširili su se na internetu.

Ako je kategorizacija nasilja uopšte moguća, slike zapaljenog čovjeka zaista šokiraju, odbijaju i teško da ih nešto može prevazići po brutalnosti.



NE ISKRIVLjAVATI REALNOST



Za nas u „DW”, međunarodnoj stanici Njemačke koja objavljuje širom svijeta na 30 jezika, ovih dana se intenzivnije nego ikada postavlja pitanje: koje snimke smijemo da prikažemo? Koliko nasilja smatramo da naša publika može da podnese? Vodeći pri tome računa i o različitosti dotičnih kultura.

Koji snimci su suviše uznemirujući, bez poštovanja? Kada svojim izvještavanjem od žrtava ponovo pravimo žrtve jer im oduzimamo dostojanstvo – pa i poslije smrti? S druge strane: od kog trenutka počinjemo da iskrivljujemio realnost, jer više ne pokazujemo šta se stvarno dešava?

Teška pitanja, o kojima svakodnevno diskutujemo, i koja često mogu da se riješe samo pojedinačno, jer sve uvijek zavisi od konkretnog konteksta simbolične snage snimaka trenutka koja seže mnogo dalje od tog trenutka. Slike ljudi koji su 11. septembra 2001. skakali sa prozora zapaljenih kula-bliznakinja to dokazuju.



NEZAVISNO FORMIRANjE MIŠLjENjA



Takve odluke donosimo na osnovu našeg zadatka. Našim radom želimo da omogućimo nezavisno formiranje mišljenja. Shodno tome, ne podržavamo ni pojedinačne partije, ni politička udruženja ni vjerske zajednice. Užasna i neljudska zlodjela nad ljudima, slike koje pokazuju veličanje ili umanjivanje takvog nasilja ili prikazuju to užasno ili neljudsko u postupku na način koji narušava ljudsko dostojanstvo, sasvim načelno ne prikazujemo. A mjera koju hoćemo da postignemo je da žrtve nasilja našim izvještavanjem ne načinimo još jednom žrtvama time što ćemo pokazivati kako su umrle ili kakvim su fizičkim ili psihičkim patnjama bili izloženi.

Ali, ima situacija koje su izuzeci. Upravo tada kada postoji opravdan interes javnosti za takvom formom prikazivanja ili izvještavanja.

U slučaju Hong Konga smo odlučili da pokažemo kako slike pogođenog demonstranta tako i slike zapaljenog čovjeka. Da bi naša publika u ekstremno polarizovanom konfliktu mogla da formira sopstveno mišljenje. U slučaju zapaljenog čovjeka nismo htjeli da prikažemo video-snimak, ali jesmo prikazali fotografije. Mi pokazujemo taj nevjerovatan događaj jer možemo, ali nećemo da ga izuzmemo. Ali, ne pokazujemo video-snimak, da njegove užasne patnje ne bi mogle stalno iznova da se gledaju.



RAZLIČITA MIŠLjENjA



To su odluke koje nam ne padaju lako, i ne smiju da nam padaju lako. I o kojima i u okviru naših redakcija postoje različita mišljenja. Između ostalog, i zato što smo svjesni da postoji opasnost da pružimo pomoć počiniocima koji pred svojim uključenim mobilnim kamerama nasilje insceniraju za društvene mreže kako bi ono bilo objavljeno širom svijeta.

Moramo poći od toga da će ovakvih izazova biti sve više, a ne sve manje. I upravo mi novinari moramo vrlo svjesno da pristupamo navikavanju na slike užasa i na otupjelost koja iz njega proizilazi.

dw.com

---