Ovu epizodu Bisenije posvetiću velikim ljudima. Ljudima koji vode računa o drugima, koji vole život, koji ga žive punim plućima. Nekada davno jedna prijateljica me pitala „da li može Bisa da piše o djevojci koja je bez razmišljanja poklonila dio sebe prijatelju”, tad sam svojoj prijateljici rekla da je taj čin mnogo snažan i da nije za Bisinu pisaniju, ali evo je došlo vrijeme da vam pričam i o tome. Dakle postoje ljudi, postoje žene, koje imaju tako jak život i osjećaj, tako jaku želju da pomognu, da u trenucima kad je najteže i najbitnije ne razmišljaju o sebi, o trajnim posledicama koje mogu da ostanu po njihov život. Ti veliki ljudi iz naroda iz našeg komšiluka, jednostavno ćute i djeluju, ne želeći da od svog djela prave predstavu i spektakl, čak žele da budu i anonimne, ali ja želim da ih istaknem. Možda taj njihov gest podstakne nekog pa će bar u sebi pomisliti i reći „kad je mogla Anđela, pa vala mogu i ja!”. Jer živimo u svijetu sebičluka, gdje su nam pomjerene i iskrivljene jedinice za vrijednost. Gdje se čovjek prvo ocijeni po tome kako je obučen, koji ima telefon i gdje živi, ko mu je tata, na kojoj poziciji radi. Prijatelje sam uvijek birala po srcu, po tome kako mi „legnu” na dušu i nije me sramota bilo ako je neko radnik ili profesor ili doktor, ono što jesmo u biti jesmo ljudi. Neko se ne bi odrekao svog kaputa, skupe jakne, a neko pak lagano ode i oguli svoju kožu da bi je dao drugome, da taj neko živi, traje. I bez razmišljanja o posledicama, šta ako ostanu ožiljci, rane. Mnogo teže i gore rane su one koje se nose na duši, na srcu, ove druge možemo kremom mazati. Šta biste rekli za ženu koja je majka, samohrana, koja odlučuje da tek tako, bez razmišljanja, da svoj bubreg nepoznatom čovjeku. Koliko vas bi se odlučilo na taj korak pa čak i za člana svog porodice? Zamislite se sad na trenutak, telefon zvoni, vi se javljate i neko kaže „Potrebna mi je pomoć, treba da mi daš svoj bubreg?” Kako biste reagovali, šta biste rekli, pitali, na koga biste pomislili, dal bi vas obuzeo strah šta se sve može desiti, da li biste se uplašili, možda počeli plakati, šta biste rekli? Ili ako bi se, na taj korak odlučilo vaše dijete, član porodice. Koji savjet biste mu dali, možda ga molili da odustane. E tako je, postoje, dragi moji, žene koje nisu mnogo mislile, vodilo ih je srce i želja. Želja da nekome pomognu, da još neko živi. Želja jača od bilo kog straha, želja jača za životom jača i od smrti. Iskreno, pomisao na tako nešto mene parališe i iskreno nisam tako jaka i tako hrabra. Priznajem nisam heroj. Ni one ne vole da ih tako nazivaju. Vrlo skromne i tihe žive te svoje živote i to što su uradile smatraju vrlo normalnim. I znate što mi je najsnažnije, ta njihova izjava „ponovila bih sve i opet- bez razmišljanja!”. U vremenu kad je većina otrovana glupostima, kad je humanost svedena na minimum, kada se veličaju neke sporedne i minorne stvari, ovakve ljude i njihova djela treba pominjati i ne dozvoliti da se zaborave. Jer dok ima junaka kao što su Nina, majka lavica, i Anđela djevojka anđeo ima nade za sve nas, nas kukavice. Ovoliko sam vam ostala dužna. Hvala vam... A vi dragi moji , čuvajte sebe, zbog sebe, ali eto i zbog drugih. Hranite se pravilno, a najljepša hrana je ljubav. Od nje se ne goji, od nje se postaje bolji i ljepši.
Voli vas Bisa do Sunca i nazad!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.