Pozorišni kritičar i teatrolog
Aleksansar Milosavljević, član žirija Bijenala crnogorskog teatra, poznati je pozorišni poslenik dobar poznavalac naše scene, čije su kritike često jedini glas o našim predstavama van granica Crne Gore. Milosavljević je bio i selektor Sterijinog pozorja, Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu, pozorišnog programa Belefa, „Dana komedije” u Jagodini, Joakimfesta, Festića. Prvi je selektor Festivala mediteranskog pozorišta „Purgatorije” u Tivtu. Dobitnik je Sterijine nagrade za kritiku. Od prošle godine u Nišu se održava Festival na raskršću, koji je Milosavljević osnovao sa željom da poveže eks-jugoslovenski teatarski prostor.
Kako vidite budućnost pozorišta u regionu? Slažete li se s ocjenom da je umjetnost, ipak, najbolji dio naših društava?– To je apsolutno tačno. Pogotovo važi za pozorište koje je uvijek skupo, jer je kolektivni čin i uvijek podrazumijeva prostor kojem treba dati duhovnost. Ključno pitanje budućnosti pozorišta kao globalnog fenomena jeste to što država sve manje izdvaja para za dramsko stvaralaštvo i prepušta ga zakonima tržišta. A, to nije dobro, jer vodi ka uniformisanosti i industrijalizaciji teatra. Tržište zahtijeva što manje rizika, a to nas vodi ka bulevarskom teatru, koji nije sam po sebi loš, ali ja ne bih volio da postoji samo ono. Volim istraživanje, smjelost u teatru, hrabrost da se ide neispitanim putevima. U tom smislu, pozorištu se ne piše dobro.
Po onome što smo imali priliku da čujemo na okruglim stolovima Bijenala crnogorskog teatra čini se da glumci nikad nisu bili društveno osvješćeniji, nego sada. Da li se to poklapa sa tendencijama da glumci imaju sve jači autorski pečat u pozorištu?– Postoje tendencije tzv. „postrediteljskog teatra” gdje je zaista glumac koautor predstave. Reditelj je sve manje glavnokomandujući, a u kreiranju umjetničkog izraza učestvuju i kostimograf, i scenograf, kompozitor i svaki glumac ponaosob. „Kapital” (Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”) je primjer takve predstave na ovom Bijenalu, u kojem se vidi koliko su glumci lično umiješani u rezultat. Ova predstava ne bi izgledala isto sa drugim glumcima. Slično je i sa predstvom „Sin” (Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”). To je primjer razlike između teksta drame i teksta predstave. Ovdje imate lične sudbine glumaca koje su uključene u cijelu priču. Imate lik muslimana kojeg igra glumac te vjeroispovijesti koji nam priča i svoju priču i time boji cio komad. Ova predstava je time značajnija što je autorka komada u isto vrijeme i dramaturg i učestvovala je u kreiranju teksta predstave. Ja sam čitao tekst drame, ali predstavu prvenstveno tumačim kroz tekst komada.
Da li je to budućnost teatarskog izraza?– Neću da kažem „nek cvjeta hiljadu cvjetova”, ali smatram da svako ima pravo na svoje opredjeljenje. Smatram da se crnogorski glumci u tome veoma dobro snalaze. To je rezultat radionica
Arpada Šilinga i
Tomija Janežiča. S druge strane, crnogorsko pozorište je prolazilo prethodnih godina kroz jednu prirodnu traumu - smjenu generacija, koja se ne dešava tako što jedna ode a druga dođe, nego se u jednom trenutku one preklope. Spoj mladih i starijih glumaca veoma je evidentan u „Buretu baruta” gdje se jasno vidi prožimanje senzibiliteta i doživljaja. Crna Gora sad ima sad novi talas mladih glumaca poput onih koji su prije dvadesetak godina izašli iz klase
Bora Stjepanovića. Novi su veoma prodorni i talentovani. Nije isto kad se senzibiliteti prožimaju ili kad se sudaraju. Sjećam se vremena u Beogradu kad su se sudarali i to je bio problem.
S.ĆETKOVIĆ
Gabarit scenografije zaustavio „Bure baruta” i „Hamleta” CNP-a
U Crnoj Gori je sa zanimanjem primljena vijest da nijedna crnogorska predstava neće učestvovati na Festivalu jugoslovenskog pozorišta u Užicu, zbog toga što je riječ o skupim predstavama sa komplikovanim scenografijama. Zar nije bolje imati predstavu koja može da bude izvedena na svakoj sceni, i koju će vidjeti više ljudi?
– Sa dilemom da li da pustim reditelja da se razmašta ili da vodim računa o tome da predstava treba da ima festivalski život sam se suočavao godinama kao upravnik Srpskog narodnog pozorišta. Kada se kao producenti suočite s tom dilemom, najčešće ste određeni parama koje imate, ali nekad kažete „ma nek` ide život”. Moram da vam priznam da sam zvao i prošle i ove godine predstave CNP-a na Festival na raskršću, ali nijedna nije mogla da dođe, jer nijedna scenografija nije mogla da stane na nišku scenu. Ni „Bure baruta”, ni „Hamlet”. Stvar je u gabaritu, a ne kvalitetu.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
