-Autor: Irene Kvajle

Prošla su vremena kada izvještaji Međunarodnog panela UN o klimatskim promjenama (IPCC) nisu pokazivali pun obim i posledice promjena u okeanskim i ledenim djelovima planete Zemlje. Imali smo nedovoljno podataka i previše rupa u znanju o kompleksnim mehanizmima odnosa zemlje, mora, atmosfere, vremenskih prilika i klimatskog sistema.

Od osnivanja IPCC 1988. godine, kroz programe zaštite životne sredine Ujedinjenih nacija UNEP, to tijelo borilo se s nedostatkom sredstava i resursa, dok je istovremeno pokušavalo da sažme naučna saznanja koja bi što brže mogla da nadvladaju eksponencijalno zagrijevanje planete.

Nedostatak podataka, prvenstveno o ogromnom okeanu, koji pokriva 70 odsto površine planete, a zatim i o kriosferi, ledenim površinama na planeti Zemlji (Arktik, Antarktik i glečeri koji pokrivaju najviše vrhove Himalaja), bio je dobar izgovor za one koji odbijaju da klimatske promjene shvate ozbiljno. To ih je spasilo od teškog zadatka da preispitaju naš ekonomski sistem baziran na rastu i korišćenju fosilnih goriva i drugih ograničenih resursa.

A okean? Pa on je toliko veliki da može da upije sve što u njega bacimo. Arktik ili još hladniji Antarktik? Topljenje leda? Ledeni vrhovi Himalaja? Koga to još brine? I zašto?

Sada, tri decenije od osnivanja Međunarodnog panela o klimatskim promjenama, u rukama nam je i treći specijalni izvještaj o okeanima i kriosferi, objavljen ubrzo nakon izveštaja o korišćenju tla i specijalnog izvještaja o globalnom zagrijevanju od 1,5 stepeni Celzijusa. Danas nema više izgovora za „business as usual“. Ti izvještaji dokazuju sve brži tempo klimatskih promjena i nepobitne veze između našeg životnog stila i zagrijevanja planete. Poslednji izvještaj opisuje na koji način klimatske promjene utiču na okeane i ledene površine na planeti Zemlji, ali i kako to sve utiče na prirodu i ljude. Okeani i zamrznute površine su dva sistema koja direktno ili indirektno utiču na živote svih nas. To je „globalni transportni pojas“ zadužen za razmjenu vodenih masa. On spaja sve okeane svijeta i istovremeno utiče na klimu.

Sad znamo da se čak i dubine naših mora zagrijevaju, da topljenje leda na polovima mijenja vremenske prilike u Africi i tropskom pojasu, da glečeri koji nestaju prijete snabdijevanju pitkom vodom, da okean postaje sve kiseliji i da nivo mora raste brže nego što se ikada očekivalo.

Neće potonuti samo male ostrvske države – već i neki veliki gradovi svijeta koji se nalaze na obalama.

Šumski požari haraju – od bujne, vlažne Amazonije, pa sve do nekada ledenog Arktika. Toplotni talasi i suše, čak i u takozvanim „umjerenim“ regionima. Životinjske i biljne vrste migriraju u pravcu polova.

Oni koji nisu impresionirani izumiranjem polarnih medveda ili pingvina, ipak se možda uplaše kad čuju podatke o smanjivanju zaliha ribe, nedostatku voća, povrća, usjeva i neodrživosti naše intenzivne poljoprivrede. Predugo smo oklijevali, pronalazili opravdanja za sopstvenu neaktivnost, tražili izgovore. Nismo štedjeli na vožnji ili letovima. Nismo promijenili svoje obrasce ponašanja iako bismo morali da se prebacimo na obnovljive izvore energije. Uspijevali smo da umirimo našu savjest.

Alternative su tu. Šta je to još potrebno da nas u bogatom, industrijalizovanom svijetu uvjeri da su naši dani ekstravagantnog načina života odbrojani? Ali i na te dane se mora računati kako bi se zaustavile klimatske promjene i osigurao dugoročni pa čak i srednjoročni opstanak naše planete, s njenim brzorastućim brojem stanovnika.

„Fridays for Future“? Lako bi bilo sve prepustiti mlađoj generaciji. Naravno, riječ je o njihovoj budućnosti. Ali mi smo ti koji su izazvali njihovo buđenje.

dw.com

---