-Autor: Vlada Stanković

Zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, u utorak 24. septembra, obilježila su četiri govornika: brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, američki predsjednik Donald Tramp, egipatski predsjednik Abdel Fatah el-Sisi i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Taj dan je zbog toga odmah prozvan „danom diktatora“ u Ujedinjenim nacijama.

U nekim drugim vremenima, uključivanje predsjednika SAD među autokratske političare moglo bi se shvatiti jedino kao pokazatelj antiameričke propagande, ma sa koje geografske ili političke strane ono dolazilo. Danas, međutim, govor američkog predsjednika prožet ksenofobijom i lažnim patriotizmom vođenim pohlepnom ekonomskom isključivošću, predstavlja jasnu potvrdu stvaranja novog globalizma – anacionalnog kluba moćnika, neke vrste plemića korporativnog feudalizma u kome su male i finansijski slabe države shvaćene samo kao područja širenja sopstvene moći za minimum ulaganja, koje velikim dijelom završi u rukama istih takvih, samo sitnijih, lokalnih moćnika.

Od ova četiri govornika, preko čije međusobne lične naklonosti i bliske saradnje uživo pratimo odvijanje najsnažnijih političkih promjena nakon završetka Hladnog rata, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan svojom političkom dugovječnošću, čvrsto izgrađenim sistemom lične vladavine i sposobnošću da se, uprkos svemu, predstavi kao poželjni politički partner predstavlja jedinstvenu pojavu. Dok je brazilski predsjednik neubjedljivo imitirao mantru Donalda Trampa optužujući medije da su izmislili priču o razmjerama požara u Amazoniji, ili egipatskog predsjednika, koji je otvoreno hvalio svog prethodnika – kao da ulice Kaira i ostalih egipatskih gradova nisu ponovo zasute suzavcem kojim se rastjeruju demonstranti – turski predsjednik je pred Ujedinjenim nacijama, kao pred publikom čitavog svijeta, ponovio sve ono što već mjesecima uzvikuje na raznim skupovima unutar svoje države. U Erdoganovom govoru bili su pomiješani sad već prilično izvještačena samouvjerenost, isticanje snage države na čijem se čelu nalazi i otvorene prijetnje najprije susjedima, a zatim i zemljama Evrope, ali ne samo Evrope. Tri su ključne tačke Erdoganovih prijetnji: zahtjev za velikim dijelom prihoda od budućih dobiti od zemnog gasa koji je nađen u vodama Republike Kipar, guranje miliona izbjeglica iz Sirije u Evropu i plan o Turskoj kao nuklearnoj sili. Poslednja ideja je iz nekog razloga postala jedna od omiljenih tema turskog predsjednika, vođenog taktikom prijeti što više, makar i nerealnim prijetnjama, kako bi se one sitnije prijetnje uzele za ozbiljno i time dovele do bolje pregovaračke pozicije u stalnom političkom cjenkanju sa Evropskom unijom, Amerikom, Rusijom, arapskim zemljama…

Ta taktika stalnih prijetnji donijela je Redžepu Tajipu Erdoganu mnogo uspjeha u dugih 17 godina njegove dominacije Turskom i regionalnom politikom, posebno kad je u pitanju široko zamišljena briga o muslimanima na prostorima Balkana i istočnog Mediterana, čijim se zaštitnikom turski predsjednik samoproglasio. Posluživši se primjerom Kipra, čijim je problematičnim Ustavom iz 1960. Turska, zajedno sa Grčkom i Velikom Britanijom proglašena za zemlju garanta nezavisnosti mlade države, čime je opravdala i invaziju ovog ostrva 1974. godine, Erdogan je sa velikim uspjehom uspio da promijeni politički narativ u regionu i da proširi svoj uticaj daleko izvan nacionalnih granica sopstvene države. Zaštita istovjerne populacije na Balkanu time je postala jedna od osnova turskog snažnog uticaja u ovom dijelu Evrope, isticana svakom prilikom, pa tako i posebno naglašena u kratkom, polusatnom razgovoru sa grčkim premijerom Kirijakosom Micotakisom u Njujorku, dan nakon „Dana diktatora” koji je obilježio ovogodišnje zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Dok je Erdoganova sposobnost da u dijalogu sa regionalnim političarima nametne svoju agendu i time preusmjeri čitav tok političkih odnosa bila jedno od njegovih najjačih oružja dominacije ovim prostorima, megalomanija turskog predsjednika, vidljiva najbolje po ogromnim ulaganjima u rodnom Istanbulu, predstavljala je najbolji marketinški izraz moći njegove nove Turske. Sve dok ta prividna moć nije počela da nestaje pod pritiskom nemilosrdnih zahtjeva povjerilaca da se pozajmljeni novac vrati s kamatom.

Dok su Erdoganovi glavni regionalni politički i vjerski suparnici, Kipar i Grčka, već prošli najgore stadijume ekonomske krize, Kipar uspjevši da se vrati na ekonomski nivo prije propasti bankarskog sistema 2013 – dotle se Turska nalazi na ivici ekonomskog sunovrata. Ne čudi stoga da Erdogan ovu stvarnost nikada i nikako ne spominje, već privid ekonomske snage održava sve većim stvarnim troškovima za oružje i nuklearne elektrane i nerealnim planovima o razvijanju nuklearnog oružja. Uprkos njegovom ćutanju, odluka urednika najstarijih turskih novina, duboko kemalovskog „Džumhurijeta” („Republika”) da upravo u vrijeme boravka turskog predsjednika u Njujorku objavi oštar napad na njegovu ratobornu a rasipnu politiku u Egeju i istočnom Mediteranu, pokazuje da su pukotine u svemoćnoj vladavini turskog predsjednika sve veće. Zbog toga je i njegovo ćutanje o brojnim aspektima politike koju vodi sve upadljivije.

Cjenkanje sa Evropskom unijom – izbjeglice za sitniš – ne nalazi svoje mjesto u javno izražavanoj velikoj politici jednog tako velikog narodnog vođe. Iz tog cjenkanja se, ipak, izvlači prijeko potrebna, makar i minimalna dobit time što će najveći dio od preostalih 400 miliona eura, koliko je sporazumom o izbjeglicama preostalo da se isplati, biti direktno predato u ruke turske države, a ne kao do sada, ići kao pomoć Turskoj kroz posredništvo međunarodnih organizacija. Slika o veličini, dokazao je Erdogan svojom politikom u poslednjim godinama, daleko je važnija od stvarne političke snage. Ta slika se najbolje održava uz pomoć mnogih sitnijih regionalnih narodnih vođa, željnih da se uključe u klub ozbiljnih autokrata. Eto zato u Srbiji uskoro ponovo sjajnog crvenog tepiha za Redžepa Tajipa Erdogana.

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---