- Autor: Norbert Mapes -Nidik

Ko zna da računa, primetiće da je Austrija poslije izbora u nedjelju lagano otišla ulijevo – ili se bar, sasvim oprezno, okrenula od radikalne desnice.

Ali, ko gleda malo bolje i zna šta se dešavalo u kampanji – doći će do drukčijeg zaključka. Prije dvije godine je doduše koalicija konzervativne Narodne partije i desničarskih Slobodaraca uzela ukupno četiri odsto više glasova nego u nedjelju (29,9). Zeleni, koji su onomad sa jadnih 3,8 odsto ispali iz parlamenta, sada su prošli grandiozno. Ipak, raspoloženje u biračkom tijelu nije se radikalno promijenilo.

Bivši kancelar Sebastijan Kurc simbol je širokog konzervativnog konsenzusa u društvu. Bez izbjeglica, sa što manje što „tiših doseljenika“, a umjesto toga nacionalni ponos i identitet. Povratak u obrazovnu politiku prije '68, i Evropska unija koja „nama“ nema šta da nameće.

U kampanji je najcitiranija brojka bila 0,2 odsto, koliko ta „mala, nevina zemlja“ navodno doprinosi svjetskoj emisiji štetnih gasova. Kao da je najvažnije da benzin ostane jeftin – a o planeti neka se staraju veće zemlje.

Pa ipak, politički mentalitet u Austriji objašnjava to što je Kurc uzeo istorijskih 37,5 odsto, a ne recimo 60 odsto glasova. Koliko god se stranke svađale u detaljima, one pažljivo izbjegavaju konflikte u načelu. Birači žele da razlike između stranaka ostanu iste. Ako narod hoće udesno, onda političari iz svih tabora moraju udesno. Zeleni su, recimo, prije dvije godine očajno prošli jer su se protivili rigoroznoj izbjegličkoj politici desnice. Ovog puta su tu temu naprosto prećutali. Nova tema – klimatske promjene – donosi poene sve dok se od građana ne traži da podnesu previše bolne mjere. Glas za Zelene je glas za umirenje savjesti.

Socijaldemokrate su kažnjene. Njima nije bilo dovoljno to što su jednako izbjegavali temu izbjeglica i doseljavanja. Malo ko je shvatio zašto su osipali drvlje i kamenje na reformu zdravstvenog osiguranja – to je ionako tema koju razumiju samo stručnjaci. Kao da socijaldemokratsku klijentelu nije privukao ni protest protiv novih zakona o radu koji dopuštaju dvanaest sati rada dnevno. Upravo je u radničkoj klasi popularna klasična slika porodice: tata radi prekovremeno, mama se brine o kući i zaradi nešto sa strane.

Na sve to su Socijaldemokrate postavile za nosioca liste Pamelu Rendi-Vagner – slabu, nesigurnu kandidatkinju koja je zazivala „ljudskost“ i „zajedništvo“. Ali duh vremena kao da traži jake momke i teške riječi. Tu Socijaldemokrate nisu uspjele da pariraju.

Ishod izbora i prije svega pad Slobodaraca za zapanjujućih deset odsto može navesti na još jednu zabludu: da su birači pokazali koliko im se gadi ono što su vidjeli na čuvenom snimku sa Ibice gdje je bivši vicekancelar Hajnc-Kristijan Štrahe dogovarao mutne poslove sa lažnom nećakinjom ruskog oligarha.

Javnost je imala četiri mjeseca da se šokira i ljuti. Ali nije se posebno ljutila. Iza toga je ostala poruka – pa takvi su političari. A ako već prave prljave dilove, onda bi morali barem da to rade elegantno i da paze da ih ne uhvate.

Sebastijan Kurc ima sve moguće opcije da progura svoju politiku. Imao bi apsolutnu većinu sa Zelenima koji se već nude. Možda bi Kurcu lakše bilo da u koaliciju uzme i Neos, malu ekonomski i društveno liberalnu stranku koja bi bila dobro prihvaćena kod imućnih i obrazovanih slojeva. Čak i desničarski Slobodarci ponovo mogu postati koalicioni partneri. Njihov generalni sekretar Harald Vilmski je doduše u izbornoj noći rekao da građani očito nisu glasali za njihov ostanak u vlasti. No, ta uzdržanost ima određenu logiku: tokom kampanje je Kurc pokušavao da vrbuje Slobodarce za još jednu koaliciju. Sada je desničarima pametno da se prave nezainteresovani kako bi podigli svoju cijenu.

Naravno, Slobodarci bi mogli i stvarno da odu u ljutu opoziciju – taj scenario bi mogao da bude najlošiji za budućeg kancelara Kurca. Čeka nas politički poker koji će potrajati možda i nekoliko mjeseci.

dw.com