- Piše: Vladislav Dajković

Pukovnik Žak Ogar, zapamtite to ime. Malo ko me je oduševio kao taj čovjek - čovjek o kome do prije nekoliko dana nisam mnogo znao, sve dok ga nisam uživo slušao na nedavno održanoj tribini u Budvi, priređenoj u njegovu čast. Nakon upoznavanja s njim, nakon slušanja njegove ratne ispovijesti, nakon čitanja njegove knjige - smatram da svaki Crnogorac ili Srbin koji nosi u duši i na srcu kosovsku bol - mora da zna za njega. Makar to bilo i ovlaš.

Žak Ogar, dijete iz vojničke porodice na čelu sa ocem generalom francuske vojske, imao je uzbudljiv životni put. Nakon završetka vojne škole, pridružuje se Legiji stranaca gdje vrlo brzo dobija čin poručnika, a nakon toga kapetana, sve do čina pukovnika. Učestvovao je u brojnim mirovnim misijama, uglavnom u afričkim zemljama, kao pripadnik specijalnih francuskih jedinica.

Prelazim na stvar: Žak Ogar je bio vođa prvih međunarodnih jedinica koje su ušle na teritoriju Kosova i Metohije u vrijeme rata koji se razbuktavao 1999. godine. Francuska jedinica za specijalne operacije kojom je komandovao brojala je 150 najobučenijih vojnika francuske vojske. Po prirodi stvari, i ova jedinica je bila podređena vrhovnoj NATO komandi koja je, kasnije će se ispostaviti, odavno imala plan za Kosovo i Metohiju - plan u kom je srpski narod unaprijed zadužio ulogu krivca.

Već po dolasku na Kosovo i Metohiju, pukovnik Ogar se suočava sa najstrašnijim zločinima. Silovanja, ubistva, spaljivanje kuća i manastira - gotovo sve to je imalo albanski potpis. Prema njegovim riječima, nije mu mnogo trebalo da shvati ko je zapravo stvarni krivac, a ko žrtva. Upravo zbog toga, svojoj jedinici je naredio da brani Srbe gdje god ih vidi, te da ih posmatraju kao prijateljski narod koji treba braniti od hordi OVK terorista.

Kopajući po svom sjećanju, u više prilika je isticao riječi svog oca - tada već teško oboljelog generala - pred odlazak na Kosovo: „Budi oprezan u rasuđivanju i uvijek imaj u vidu staro prijateljstvo između Francuske i Srbije. Naši američki saveznici primjenjuju opasnu politiku đavoljeg šegrta u odnosu na ekspanziju islamističke politike u Evropi, gdje je njihov interes da favorizuju nastajanje muslimanskih mikro-država koje će stvarati velike probleme unutar evropske konstrukcije. Naravno, ne zaboravi viševjekovnu borbu Srba za hrišćanstvo oličenu u Kosovskom boju, ne zaboravi Vikonta Fontea (francuski diplomata koji je mnogo napora uložio u snaženje francusko-srpskih odnosa), ne zaboravi De Golovog prijatelja Dražu Mihailovića, ne zaboravi svog djeda-ujaka Žaka Segena koji je poginuo u 22. godini za Francusku i Srbiju prilikom napada na njemačko-bugarske položaje u Makedoniji.'”

Možda su baš te očeve riječi bile okidač koji će pukovnika Ogara kasnije voditi do trezvenog i objektivnog sagledavanja situacije na Kosovu i Metohiji, ali i ključne situacije u njegovoj ratnoj karijeri - odbijanja izvršenja naređenja NATO komande - da nišan njegove jedinice usmjeri ka Srbima na Kosovu i Metohiji.

Govorio je: „Kada smo mi stigli, OVK je predstavljala samo nekoliko sitnih i oslabljenih bandi u beznadežnom položaju. Bili su vojno poraženi od strane vojske SR Jugoslavije, ali je prevaga nastala kada su na stranu kosovskih Albanaca stale velike sile, SAD, Njemačka i EU. Podozrivi, podli, osvetoljubivi i antipatični: moji saradnici i i ja smo bili istomišljenici po pitanju šefova albanske gerile koja je imala samo jedan cilj - da teroriše preostale Srbe, Rome, ali i neposlušne Albance. Nerijetko smo se i sukobljavali sa njima, nanosivši im ozbiljne gubitke, čak i životne.”

Od pregršt opasnih situacija u tom periodu, pukovnik Ogar ističe dvije na koje će, kako kaže, biti ponosan do kraja života - ne zato što je branio Srbe, već zato što je branio istinu i svoj časni vojnički poziv. Prva se odnosi na odbranu manastira Devič. Tim povodom ističe: „Jednog popodneva se u mom štabu pojavila mati Makarija, igumanija manastira Sokolica. Došla je da me moli za pomoć monahinjama manastira Devič, koje već tri dana brutalno maltretiraju i zlostavljaju OVK teroristi. U zoru sam poslao šest komandosa koji su na licu mjesta zatekli OVK teroriste koji maltretiraju monahinje, skrnave manastir i lome kivot Svetog Joanikija Devičkog. Nakon rastjerivanja terorista, monahinje su u suzama saopštile da ne smiju tu ostati, jer će se teroristi vratiti čim mi odemo da ih pobiju. Odlučujem da pošaljem pojačanje u vidu još komandosa i monahinjama obećavam da ih nećemo ostaviti same ni po cijenu života. Nedugo zatim, teroristi su se vratili iznenađeni što je moja jedinica i dalje tu. Otvorili su vatru na moje komandose, a mi smo im uzvratili žestoko i precizno. Uz nekoliko mrtvih, pobjegli su i nisu se više vraćali. Obavijestio sam sve zapadne medije o tom slučaju, ali očekivano - to niko nije prenio.”

Druga situacija na koju je pukovnik Ogar ponosan tiče se sukobljavanja sa britanskim komandosima koji su, kako kaže, favorizovali OVK teroriste i šurovali s njima. Tim povodom je rekao: „Putem dojave smo saznali informaciju da će OVK teroristi pokušati da zauzmu sjever Kosovske Mitrovice, osnaženi podrškom britanskih komandosa (SAS). Brže- bolje smo pojurili tamo i napravili zasjedu, čekajući da se pojave. Ono što je i mene iznenadilo jeste da ne samo da su imali amin Britanaca da dođu, već su došli na njihovim tenkovima sa raširenim albanskim zastavama. Napeta situacija je potrajala satima, ali im nismo dozvolili da prodru. Povukli su se šest sati nakon toga, i jedni i drugi vidno razočarani.”

Sve ove navode, ali i mnogo više od toga, saznao sam u neposrednom razgovoru sa pukovnikom Ogarom, ali i kroz njegovu knjigu koja nosi moćan naziv „Evropa je umrla u Prištini” koju mi je darivao. I zaista, posmatrajući cjelokupni „kosovski proces”, jasno je da je u Prištini prije svega umrlo međunarodno pravo (imajući u vidu rezoluciju 12 44), pa onda s njim i Evropska unija koja je, makar deklarativno, počivala na temeljima demokratije, suverenosti, transparentnosti, pa, zašto ne reći, i pravde.

Na moje pitanje da li se danas zalaže za degolovsku viziju Evrope „Od Atlantika do Urala”, odgovorio je: „Momče, ne zalažem se više ni za kakvu Evropu, pogotovo ne za ovakvu. A ono što ti sa sigurnošću mogu reći jeste da je De Gol danas živ, napustio bi Evropsku uniju, baš kao što je svojevremeno napustio i NATO savez. Evropska unija je danas neizlječivo bolesna organizacija.”

Neizmjerno sam srećan i ponosan što sam imao priliku da upoznam ovako velikog čovjeka i da mu se uz stisak ruke zahvalim na svemu što je učinio za naš narod. Danas, kada je rijetkost vidjeti i Srbe da brane Srbe, ravno je čudu upoznati Francuza, pa još i nekadašnjeg pripadnika NATO snaga, koji je branio našu zemlju kao da je njegova, uz riječi da je branio samo - istinu.

Pukovnik Žak Ogar, zapamtite to ime.

Napomena: Pukovnik Ogar je izgubio svoj vojni čin i bio naprasno penzionisan nakon rata na Kosovu 1999. Njegov odgovor je uslijedio par godina kasnije: „Možda sam izgubio vojni čin, ali sam više srećan jer sam zbog toga dobio Orden Svetog Save od Sinoda Srpske pravoslavne Crkve”.

P.S: Hvala Opštini Budva, Marku Careviću, Aleksandru Franeti i Đuru Ćetkoviću na organizaciji tribine u čast pukovnika Žaka Ogara.

P.P.S.: Kosovo je Srbija!