- Piše: dr Blažo Zlopaša

Nedavni događaj u Nikšiću podsjetio me je na slično dešavanje u Splitu davne 1993. godine koje je opisao legendarni Splićanin Miljenko Smoje u „Feral Tribune“. Smoje je bio vedri duh Splita, njegov najvjerniji društveni hroničar, zarobljenik pisaće mašine, zavisnik od novinarskog zanata i pisac. U svim vremenima bio je svoj, vjeran sebi i svojim čitaocima. Pisao je jednostavnim jezikom ikavskim narečjem. Kritičar i analitičar, oslikavao je svakodnevicu kroz prizmu „malog čovjeka“. Njegov Split prestao je da ga voli u istoj mjeri u kojoj su ga voljeli oni što su vrijeme provedeno s njim, u njegovoj blizini za kafanskim stolom, smatrali nagradom za životno djelo. Proglasili su ga sotonom i antihristom. Pisao je kako je osjetio da se rat valja prema njegovom otoku, kako počinju političke svađe, širi se mržnja, optužuju se ljudi da su komunjare i ostaju bez posla... Prilazi mu bivši udbaš, i upozorava ga da se pazi, jer se druži sa Srbima i da nikad više neće sjesti sa njim za kafanskim stolom... a nekad ni pet minuta nije mogao biti sam... Pisao je o tom prokletom vremenu „u kojem se ljudi pretvaraju u beštije, u životinje“. Napisao je knjigu o ratu 1991. „Ljudi i beštije“. Njegovu pisaniju potvrdio je događaj u splitskoj kafani u kojoj je sjedio. Ušao je poznati splitski Lero. Lero je omiljena, blagorodna, duhovita, dobronamjerna dobričina koga voli čitav grad i kome se svi vesele. Neko dobaci: „Lero, ti si izdajnik domovinskog rata. Pobjega si!“ Lero odgovara: „Nisan ja pobjega, nego nisan htija ubijat ljude!“Nastavlja se duhoviti šou u kom učestvuje čitava kafana. „Ako nisi kukavica i strašljivac pokaži se, ako smiješ zapivati onu našu staru”, dobacuju mu. Lero uzvraća: „Zapivaću ako ćeš platiti piće ciloj kafani. Ali prvo plati piće, pa ću zapivati, makar me vrag odnija!“Svi čekaju da Lero ispuni opkladu. Konobarica služi piće svima. U uglu kafane, usamljen za stolom, sa flašom piva, sluša neka beštija u uniformi „zengi“. Lero sakupi hrabrost, ispuni opkladu, iz svega glasa zapjeva: „Jugoslavijo, Jugoslavijo!“ Beštija u iniformi ustade i ispali mu čitav rafal u grudi! Stropošta se nesrećni Lero, započe, a ne završi svoju poslednju pjesmu! U kafani zavlada muk, a Smoje tužno gleda Lera, kome se čaša zadržala u šaci, a konjak se pomiješao s krvlju.
Čitam u novinama, zamalo da se događaj iz splitske kafane ponovi na svadbi u Parohijskom domu u Nikšiću. Okupljene svatove uveseljavali su orkestar i pjevačica. Mladina majka naručuje pjesmu „Srpkinja je mene majka rodila“. Pola svatova aplaudira, a majka traži da se pjesma ponovi. Skače otac mladoženje, sav u bijesu trza mikrofon iz ruku pjevačice i počupa sve kablove. Svatovi se za tren podijeliše na Crnogorce i milogorce! Otac viče na pjevačicu da je ona za sve kriva! Pjevačica zbunjena u strahu odgovara: „Ja pjevam što mi se naruči!“ Brat zgrabi sestru, mladu nevjestu za ruku i s vrata uzviknu: „Doviđenja, prijatelji!“ Mlada briznu u plač, a pjevačica se trese od straha. Samo je još nedostajalo da pjevačica obrši kao splitski Lero i da joj u Parohijskom domu bude poslednja pjesma! To se nije moglo desiti, jer niko među svatovima nije bio u crnogorskoj nošnji sa livorom za pojasom. Čitam u krevetu šta pišu o ovoj bruci i muci. Uzbuđen, kako da zaspim!? Dokopah knjigu „ Ljubav i ostalo na Piaci Grande“ koju je napisao moj drug i prijatelj Mihailo Šok. Odavno nijesam pročitao ljepšu knjigu. Možda je moja ocjena subjektivna, jer se sve dešava na „Piaci Grande“, odnosno na trgu u Nikšiću o kome sam podosta napisao. Preporučujem je ne samo Nikšićanima. Ljepota za čitanje, naročito pred spavanje da se brzo utone u san. Od kvaliteta sna zavisi i zdravlje čovjeka. Boljeg lijeka da se brzo zaspi i slatko sanja nema od Šokove knjige! Šok je završio fakultet u Beogradu i diplomirao za profesora srpskog jezika. Avanzovao je, a knjigu potpisuje kao MIHAJLO SHOK! Slavu i popularnost pisca i glumca stekao je izvođenjem monologa predstavom „Šok“. Punio je sale, oduševljavao publiku širom bivše Jugoslavije, ali u Hrvatsku kao deklarisani Srbin, više kao Srbenda, nije smio ni privirit‘. Čovjek se tokom života mijenja, raste i stara, a poneko počne da manita. Čitajući knjigu, primjetih po jednom slovu da je i moj drug SHOK počeo da manita. Diplomirani profesor književnosti i srpskog jezika piše riječ „sutra“ latinicom i ekavicom. Odakle sada ekavica u jednoj riječi, a knjiga napisana divnim srpskim jezikom ijekavicom!? Iznad slova „S“ stavljena je neka „kvačica“. Pomislih, štamparska greška, jer je nema iznad ćiriličnog slova „S“!? To je jedno od dva „nova“ slova koje je izmislio neki „lingvista Adnan Čirgić! Znači i nekadašnji diplomirani profesor srpskog jezika, moj drug i prijatelj SHOK- Šok sakri ćirilicu od Crnogoraca, a prihvati „novi pravopis čirgilicu i adnanizaciju pravopisa“, tj. govor staropodgoričkih muslimana! Uprkos ovim „sitnim“ greškama, uživajući u čitanju, zadrijemah, nijesam osjetio kako mi je knjiga ispala iz ruku. Zaspao sam, kako bi kazali Crnogorci „kao zaklan“. Crnogorci su vazda bili čudo! I nauku smo „pobijali“. Da li zaklan čovjek može uopšte da spava i sanja!?
Utonem u duboki san. Sanjam, Šok pravi veliku tribinu na Piaci Grande. Tu je i Novak. Ali ne Novak Đoković, nego onaj drugi, isto bivši Srbenda. Pitam Mihaila SHOK-a šta će tu da bude? Treba da govori domaćin sa „istorijske svadbe“. Pošto se sve dešava u Nikšiću na „Piaci Grande“, očekujem da će se na tribinu popeti domaćin svadbe iz Parohijskog doma. Ispuni se Šokova „PIACA GRANDE“. Niko ne zna ko će da govori, Šok želi da iznenadi narod. Šapnu mi da dolazi domaćin svadbe sa ostrva, gdje je ženio sina, a na ostrvu je pred svadbu boravio i najbogatiji čovjek planete Bil Gejts! Nestrpljivo čekanje pretvori se u radost. Na tribinu se pojavi viđen gorostas u crnogorskoj nošnji, sa livorom za pojasom. Popeše se i mladenci u crnogorskoj nošnji. Milina, kako lijepo izgledaju. Domaćin svadbe sa ostrva poče svoj govor: „Braćo Crnogorci, dragi moji Nikšićani, obećavam da ću pitati moj narod kakvu zastavu želi! Ona je onakva kako smo danas ja i mladenci obučeni pred vama. Ona je vazda bila trobojka! Pitaću moj narod kojoj će se crkvi moliti! Ispoštovaću onih sto hiljada potpisa koje su potpisali vjernici SPC! Tražiću da NATO isplati milionske odštete porodicama ubijene djece u Murinu! Zahtijevaću da se u školama uči jezik kojim su govorili moji roditelji i svi preci! Narediću da se „Pobjeda“, rođena baš na ovoj PIACI GRANDE, na ovom trgu, štampa onako kako je počela, ćirilicom, i to je trajalo 66 godina!?” Uživao sam u snu slušajući šta je sve obećao domaćin svetostefanske svadbe. Ali se probudih. Žalijeg mi buđenja nije bilo.
Na Svetom Stefanu vjenčan je i svjetski teniser broj 1 Srbin Novak Đoković uz blagoslov sveštenika SPC, a javnost ne zna da li je poslednje vjenčanje na ostrvu blagoslovio poglavar CPC za koga se priča da je raspop!? Ostaje mi nerazjašnjeno šta znači raspop!? Je li pop ili nije pop i zašto nije pop?