- Piše: Čedomir Antić

U Bosni i Hercegovini je ponovo kriza. Od srpskog naroda zahtijevaju da prihvati dogledno uključivanje države u NATO. Naizgled, traže simboličan ustupak: bilo kakav akcioni plan prihvatljiv Briselu. Riječ je o zahtjevu koji već tri decenije stoji pred Istočnim Sarajevom. Za trenutne ustupke, koji to i nisu - kakav je recimo formiranje Savjeta ministara čije su koalicione članice po slovu ustava i rezultatu izbora očigledne - zahtijevaju da politički sistem BiH i Srpske bude prilagođen onima koji su ratovali protiv srpskog naroda. Silama koje su preduzele sve da odbrane jedinstvo država kakve su Bosna i Hercegovina, S. Makedonija, Kosovo-UNMIK, Irak... Ali su takođe sve učinile da propadne SFR Jugoslavija i da Srbija izgubi Kosovo.

Da stvari budu još jasnije, javila se i Stranka demokratske akcije, familijarno dioničarsko društvo u čijem se vlasništvu nalaze muslimani-Muslimani-Turci-Bošnjaci-Bosanci koji govore srpski. Oni su jedna sekularna i miroljubiva stranka – o tome bi mogao da posvjedoči recimo Osama bin Laden, ponositi vlasnik pasoša Republike BiH, ali je opravdano spriječen. Kao takvi, ponovo su, baš kao i 1990. i 2014. pozvali na stvaranje nekakve Republike BiH, na ukidanje prava srpskog i hrvatskog naroda, na nametanje do prije nekoliko godina nepoznatog bosanskog jezika kao službenog. Ne postoji ustavni način da se to postigne bez srpske saglasnosti. Zato je pripremljeno uključivanje stranog pritiska i prateća neustavna aktivnost.

Republika Srpska opstala je uprkos činjenici da je naslijedila jedva deseti dio predratne industrije BiH. Nasuprot spremnosti SAD, EU i NATO da ratuju zbog koridora kojim su enklave u Bihaću ili Goraždu spojene sa matičnim bošnjačkim kantonima. U njima živi trostruko, odnosno devedesetsedmostruko manje stanovnika nego u zapadnom dijelu Republike Srpske i graničnim srpskim opštinama. Srbima su koridor oteli prevarom. Održala se, iako je dobila svega 17 odsto međunarodne pomoći namijenjene BiH. Sankcionisali su je, oduzimali joj ovlašćenja, hapsili, nezakonito smjenjivali i progonili čitave generacije njenih političkih predstavnika, ali ona je i dalje tu. Opovrgla je proročanstva raznih Holbruka i Ešdauna i nadživjela ih: demokrastka, jedna, nedjeljiva, slobodna.

Zašto je nama Srbima važna Republika Srpska?

Bili smo određeni da postanemo ritualne žrtve Hladnog rata. Sve što nisu smjeli da rade raspadajućoj nuklearnoj sili, kakva je Ruska Federacija bila krajem 20. vijeka, bili su spremni da urade nama i našim zemljama. Onoj Evropi koja je „raskidala“ sa prošlošću baš su dobro došli Srbi. Te vječite bundžije bile bi svedene na granice iz 1912. a možda i iz 1833. godine. Svi bi imperijalizmi i nacionalizmi tu, u „čaši vode“, bili iživljeni i to uoči „kraja istorije“. Svi bi principi – demokratski, etnički, istorijski, suverenistički... - bili primijenjeni iznova i iznova, samo zavisno od toga koji je više na štetu Srba. Srbi su mogli da na ovo pristanu i postanu evropski Kurdi ili, u boljem slučaju, neki Bugari izvan EU. Oduprli su se, ali su nažalost na čelu imali nekompetentnu, često zlonamjernu i nedemokratsku vlast. Srpska obrana je bila hvale vrijedna, ali vođena je često na neprimjeren, nemoderan, POGREŠAN i iznuđen način. Prošla su bila vremena kada je nacionalni cilj formulisan 1844. a generacije koje će ga sprovesti školovane narednih sedamdeset godina. Djelovao je samo jedan dribler. Milošević. Pošto je kasnio za događajima, u Hrvatskoj i BiH nastale su srpske stranke koje mu nisu bile po volji – nacionalističke i demokratske. Da se on pitao, sa Slovencima bi ucijenio Hrvate da mu ovi s vrata skinu krajiške Srbe, a da ga kompenzuju u BiH gdje bi uz pomoć raznih mutljavina iz Saveza reformskih snaga i Saveza komunista bio uspostavljen režim sličan crnogorskom. Važno je bilo da do svoje penzije očuva nekakvu Jugoslaviju od tri - četiri republike. Uticaj SAD i SR Njemačke spriječio je takav ishod. Da su ga pustili, danas bi još uvijek bio živ i pjevao ruske pjesme umjesto Dačića, ali bi Srbija bila u granicama iz 1878. godine. SAD su, međutim, željele nezavisnu BiH odmah, ali nisu htjele da bude muslimanska. Na toj klackalici, u neravnopravnim uslovima, uz promjene planova, potpunu dezorganizaciju, zločine i neuspjehe, srpski narod je izdržao rat protiv dvostruko brojnijih Bošnjaka i Hrvata, protiv ujedinjenih SAD, Britanije, SR Njemačke, Turske, Saudijske Arabije, Irana... I još tridesetak država! Ostvarena su četiri od šest ratnih ciljeva srpskog naroda u SR BiH i danas je Republika Srpska jedini od 14 entiteta BiH koji nije u institucionalnoj krizi. Zato je Republika Srpska važna. Ona je nada u bolju budućnost Srbije i srpskog naroda.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---