Peto veče budvanskog književnog festival „Ćirilicom”, čiji su organizatori Narodna biblioteka Budva i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, proteklo je u veoma zanimljivoj raspravi na temu „Budvanski krug Vide Ognjenović”, u kojoj je pored poznate književnice i rediteljke, učestvovala i profesorica književnoti mr Božena Jelušić.
Predstavljajući autorku Jelušić je kazala da je prvo pozorišno ostvarenje Vide Ognjenović na budvanskom festivalu „Grad teatar”, bila predstava „Kanjoš Macedonović” 1989. godine.
– Bilo je to neviđeno bavljenje folklornom građom, bez minimalizacije, bez stereotipa u etničkom prostoru. Bila je to raskošna studija jednog mentaliteta i odličan pokušaj, da se Stefan Mitrov Ljubiša prbliži tadašnjoj publici, kazala je Jelušićeva. Druga predstava „Kanjoš Macedonović”, koju je Ognjenović uradila za „Grad teatar” 2011, bila je potpuno drugačija.
– Vida je pomjerila težište i pokazala, kako izgledaju male sredine, opake i dvolične, besmisleno zatvorene i narcisiodno zagledane u sebe. Te dvije predstave u istom luku, pokazale su, ne samo Ljubišu i njegovo djelo, već su na neki način bile i Vidina autobiografija – kazala je Jelušić.
Književnica i rediteljka Vida Ognjenović govorila je o svojim predstavama „Kanjoš Macedonović”.
– Ne mogu da kažem da je to otisak prsta ili moj DNK, ali jeste, utkivanje moga pogleda na svijet i ja sam se poslužila Ljubišinim djelom, kao što se on poslužio narodnom legendom. Ja sam najprije Kanjoša spasila, da bude plaćeni ubica i da ubija Furlana, da bi se dodvorio Duždu i donio povlastice svom malom polisu u Budvi i Paštrovićima – kazala je ona.
Predstava rađena 2011. godine, govorila je o našem sveopštem rasapu, o pobjedi novca i nekog drugog kriterijuma života i nekih drugih ciljeva u životu, a to su, brzi uspjesi, koncentracija moći novca i prije svega moći ucjene.
Kanjoš je vrlo zanimljiva figura. On je slojevita ličnost, razuman, okretan, čovjek koji dobro poznaje Mletke i njihove osobine i umije da se prema njima odnosi. Taj dosjetljivi čovjek, u predstavi rađenoj 2001. godine je gubitnik, jer dosjetljivost više nije u igri. Traži se vještina, menadžment, traži se varalica, kazala je Ognjenović.
Govoreći o predstavi iz njenog budvanskog kruga „Jegorov put” ističe da je istorijska građa o ovom prostoru Paštrovića neobično zanimljiva i mitonosna.
– Po nekad vam se čini, da su neki istorijski događaji i priče kao mit, izmišljeni, a nisu. Za sve što sam naučila o ovom i ovim slojevima nasljeđa, zahvalna sam dr Miroslavu Luketiću i njegovom djelu. Razgovori sa njim su me jako osvijestili – kazala je ona.
Zanimljiva priča Božene Jelušić i Vide Ognjenović, bila je posvećena i drugim predstavama rađenih za „Grad teatar”, kao i njenim knjigama i nagradama.
Odgovarajući na pitanje, da li bi voljela da njena djela čita veći broj čitalaca, Ognjenovićeva je istakla, da nema pisca koji bi želio da se ograničava na jedno selo, na jedan grad, na jednu republiku.
– Svaki pisac bi htio da bude pisac svojih čitalaca ma gdje da su, ma na kom ga jeziku čitali. Mene je na jednoj književnoj večeri negdje u Srbiji neko pitao - „Jeste li vi, srpska, jugoslovenska ili crnogorska književnica?” – Ja sam antifašista, kazala sam tom prilikom – pojasnila je Ognjenović. A.Ć.
)){kind=small}
