-Piše: Jovo Pejović

Demokratija jeste volja većine, ali i sistem političkog pluarizma kao pokretačka snaga napretka. I trideset godina poslije uvođenja višepartijskog sistema u Crnoj Gori sve liči na kliničko-psihijatrijski eksperiment, a ne na civilno humanističko društvo. Najprimitivniji i najgori poriv kod ljudi je onaj da vladaš nad drugim ljudima, još kad se na to doda kompleks, eto ti diktatora. Danas se na političkoj sceni promoviše da se vlast mijenja samo na izborima, a šta da se radi kada je vlast okupljena oko diktatora obesmislila izbore? Hoćemo li stalno da se pravdamo kako nijesmo smjeli da preduzimamo ništa? Ovaj narod je od slobodarskog postao narod poniznosti. U Crnoj Gori se NATO i Amerika moraju spominjati u tačno utvrđenom kontekstu, kao i Rusija i sve države koje su u sukobu sa Amerikom. Šef režima svako malo prijeti narodu da će se, ako ne bude poštovao njegove zamisli, suočiti sa ozbiljnim sankcijama. Tuga na šta je Crna Gora spala. Cijela Crna Gora je u službinom kavezu. Lanac se malo produži, malo skrati, ali služba je ta koja procjenjuje koliko da pusti i kada da se trgne. Postoji li veće poniženje od toga što u ovoj zemlji bukvalno sve i svako zavisi od toga na koju je nogu diktator ustao? Postoji li veće poniženje od toga da jedan jedini čovjek odlučuje o svemu, o postavljenjima i smjenama, o izborima, o tome koga će uhapsiti i osuditi, a koga ne treba dirati, o kreditima, subvencijama, o sportskim klubovima, o tome ko može, a ko ne može prisustvovati sportskim događajima, o tome kako će funkcionisati crkva u Crnoj Gori, o svemu i svačemu?!

Odavno znamo da u Crnoj Gori ne funkcionišu institucije, već sve zavisi od volje jednog čovjeka i njegove procjene da li će od nekog poteza imati političku korist ili štetu. On je čas premijer, čas predsjednik, ali stalno šef DPS-a, partije koja nudi velike šanse za uhljebljenje na državnim jaslama onih koji je podržavaju. Kako se boriti protiv toga? Tako što ćemo da sagnemo glavu pred diktatorom i njegovim poslušnicima koji su spremni da gaze sve pred sobom da bi sačuvali privilegije? Demontiranjem postojećeg sistema otvorio bi se prostor za korjenite promjene. Stvorili bi se uslovi da od Crne Gore napravimo zemlju jednakih šansi za sve njene građane, da se obezbijedi posao za sve koji mogu da rade, ali i stvore uslovi za život dostojan čovjeka za one koji ne mogu da rade. Da se uspostavi ambijent u kojem će svako poštovati svoja osjećanja, ali i osjećanja i dostojanstvo drugih. Da ovu zemlju učinimo zemljom u kojoj će svako smjeti da sanja, da ostvari svoje snove i da pritom, ne iz straha ili po diktatu već zbog ličnih osjećanja, bude ponosan na zajednicu kojoj pripada. Da bude ponosan na svoju državu. Da svojoj djeci i djeci svoje djece omogućimo da žive u državi u kojoj će biti svoji na svome. Moramo povratiti integritet važnih funkcija u državi. On mora biti stvaran, a ne prividan. Na tom putu je važno raskinuti sa zataškavanjem afera u kojima su učestvovali najviši nosioci državnih funkcija i promovisati istinu kao pravilno ponašanja za sve. To zahtijeva sveobuhvatnu demontažu svih institucija sistema, jer tu je posijana klica razaranja našeg društva i države. Institucije koje rade po nalozima nosilaca izvršnih funkcija, a ne po propisanim normama najveći su neprijatelji države. Upravo u tim institucijama su grupisane interesne grupe režima koje u startu daju glas režimu. To je najveći problem za slobodomisleće ljude u namjeri da ovo zlo skinu sa vlasti, jer dok god na čelu institucija budu zaštitnici režima, a ne zaštitnici države loše nam se piše. Šverceri, nakupci, prevaranti, dileri i ostali ljudski šljam, a ima ga dosta, živi dobro, dok ostali preživljavaju. Toliko su ojadili ovaj narod da se sve češće čuje kletva:„Dabogda se o svome jadu zabavili.“

Suština političkog života Crne Gore je da svako svakoga što više ponizi. Da se politički protivnici režima predstave kao neprijatelji države. Da se stalno živi pod tenzijama da ćemo jedni druge poubijati i da će Srbi i Srbija Crnu Goru okupirati. Pod takvim tenzijama nije lako funkcionisati, a kamoli razmišljati o budućnosti. Dok je ovaj režim na vlasti, teško da će se stanje promijeniti.

---