- Autor: Oliver Zalet

Srceparajuće, neljudski, jednostavno nepojmljivo: slika utopljenog Oskara Martineza Ramireza i njegove dvogodišnje ćerkice Valeri iz El Salvadora je potresna i otvara brojna pitanja.

Za Taniu Avalos, preživjelu majku i suprugu, koja je bespomoćno sve to morala da posmatra sa obale, to su morali da budu dramatični trenuci: borba za preživljavanje, sopstvena nemoć – i spoznaja da je zbog nade u bolji život rizikovala sve, da bi na kraju sve i izgubila.



POZIV NA BUĐENjE ZA TRAMPA?



Ovo bi možda mogao da bude pozivu na buđenje za predsjednika Trampa i njegovu nehumanu izbjegličku politiku. Jasno je da će fotografija jednima biti dokaz za „vanredno stanje na granici“ i za to da bi ti problemi trebalo da se rješavaju izgradnjom zida, kako se takvi prizori ne bi ponovili. Demokrate će, s druge strane, to doživjeti kao potvrdu svoje teze da je riječ prije svega o humanitarnoj krizi i da su te dvije žrtve rezultat cinične politike prema migrantima.

Ipak, okriviti samo izbjegličku politiku SAD bilo bi suviše jednostavno. Hiljade ljudi bježe iz Centralne Amerike zbog siromaštva, nasilja i kriminalnih bandi, nadajući se da će u SAD pronaći zaštitu i bolji život.

Tamošnje vlade ogrezle u korupciju su te koje na savjesti imaju ta dva života, kao i živote mnogih drugih koji su stradali na putu u Sjedinjene Države. El Salvador, domovina porodice Martinez, smatra se jednom od najopasnijih zemalja na svijetu: korupcija i nasilje dio su svakodnevnice. Prema procjenama Svjetskog programa za hranu UN, 40 odsto stanovništva te zemlje živi ispod granice siromaštva. Država je tamo, kao i u brojnim susjednim zemljama, odavno izgubila monopol na upotrebu sile.



STRAH OD IZLASKA NA ULICU



Gotovo svaki stanovnik El Salvadora može da ispriča priču o takozvanim Marasima, zastrašujućim bandama mladih. Neke kao što su „Calle 18“ ili „Mara Salvatrucha“ kontrolišu čitave gradske kvartove, iznuđuju novac za zaštitu, primoravaju porodice na bjekstvo ili ih, ako ne ispune njihove zahtjeve, čak i ubijaju.

Tek kada se država bude suprotstavila tim bandama, ljudi će opet moći bez straha da izlaze na ulice i da perspektivu vide u sopstvenoj zemlji. Broj izbjeglica će se smanjiti i scene poput one na rijeci Rio Grande, neće se ponoviti. Sve do tada nijedan zid ili ograda neće zaštititi SAD od očajničke potrage za sigurnošću i boljim životom.

A do tada će ljudi u Centralnoj Americi i dalje sanjati o SAD kao zemlji neograničenih mogućnosti iz koje im se javljaju prijatelji i rođaci koji su uspjeli do tamo da stignu. Ali za većinu ljudi to su lažne nade za koje su spremni da rizikuju i sopstvene živote. Potraga za obrazovanjem, poslom i budućnošću u SAD je teška. Samo malobrojni imaju mogućnost da dobiju politički azil, većina zahteva se odbija.



NE ODUSTAJU



Čekajući obradu zahtjeva za azil oni žive u nehumanim uslovima u potpuno pretrpanim izbjegličkim kampovima. Događa se da preopterećene službe te zahtjeve obrađuju i godinama.

Oni koji u SAD nemaju porodice, često završe na ulici. To najbolje dokazuju brojni migranti-beskućnici koji se svakodnevno bore za preživljavanje u gradovima blizu meksičke granice.

Ali sve to malo koga odvraća od nauma da krene na put ka sjeveru. Čini im se da bijeda koja ih čeka nije ništa u poređenju s onim što žele da ostave iza sebe. Za njih SAD ostaje zemlja neograničenih nada i mogućnosti – koje se migrantima iz Centralne Amerike sve rjeđe ispunjavaju.

www.dw.com

---