- Piše: Borivoje Ćetković

Još na VI kongresu DPS-a, održanom 2011. godine, tadašnji i današnji predsjednik partije založio se za jedinstvenu, samostalnu pravoslavnu crkvu uz puno poštovanje i afirmaciju crnogorskog identiteta. Istina, još od prvih godina njegove vladavine Crnom Gorom (nije bitna funkcija koju je obavljao) miješao se svuda i u sve: od obrazovanja, do biznisa, građevinskih radova. To je i shvatljivo s obzirom na ničim ograničenu moć, koja ga je i dovela dotle da se on, kao lider jedne građanske partije, (tako se bar deklariše) miješao i dalje se miješa u crkveno ustrojstvo i kanone koji su mnogo stariji od države koju diktator vodi. Ako je još na snazi „zastarjeli, komunistički” Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine, u kom su one odvojene od države (čl. 3), ko je diktatora ovlastio da se miješa u ustrojstvo i kanone crkve? I u Ustavu nezavisne Crne Gore (2007), čl. 14 vjerske zajednice su odvojene od države. On je sam sebi kao apsolutnom moćniku (da li i uz blagoslov stranih gazda, vidjećemo), dao to pravo, poput starog gospodara, koji je mimo kanonskih propisa proglasio u Ustavu Crne Gore 1905. autokefalnost Mitropolije crnogorske, koja, kako je utvrdio istaknuti istoričar crkve Ljubomir Durković Jakšić, nikada nije bila samostalna. Tzv. CPC je, prema mišljenju njenih pristalica, obnovljena 1993. godine, ali ju je zvanično Vlada Crne Gore registrovala tek 17. januara 2000. kao Crnogorsku pravoslavnu crkvu u Odjeljenju bezbjednosti Cetinje. Osnivači ove crkve smatraju da je ona „stvarno 1918., a službeno1920. godine bila ukinuta kao dotad kanonska autokefalna, samostalna pravoslavna crkva”. To, međutim, nije tačno – nije mogla da izgubi ono što nije imala.

U nedavnom intervjuu TV N1 crnogorski suveren se raspričao nadugo i naširoko o mnogo čemu: o pravoslavnoj crkvi, o patrijarhu Irineju, mitropolitu Amfilohiju, nakadašnjem istomišleniku i prijatelju Dodiku, svom „skromnom” imetku, vlastitoj državničkoj sposobnosti i vladarskom umijeću. Posebno je bio oštar prema patrijarhu Irineju, a mitropolitu Amfilohiju je zamjerio „da se više bavi politikom nego vjerskim pitanjima”, mada mu je priznao dosta: „podržao je demokratske promjene u Srbiji, otklonio je crnogorske državne politike od Miloševićeve politike, bio je uzdržan uoči referenduma 2006.godine, iako je njegov stav duboko protiv nezavisnosti Crne Gore”.

Upitan da li očekuje da Carigradska patrijaršija prizna autokefalnost crnogorske pravoslavne crkve, on odgovara „naravno” i dodaje da bi drukčija odluka bila suprotna kanonskom pravu i principu etnofiletizma. Gospodar se nije upuštao u elaboraciju ovog pojma, ali se pozvao na etnofiletizam kao obavezujući princip u priznanju tzv. crnogorske pravoslavne crkve. Etnofiletizam (grč. etnos- narod, file- rod, pleme) jeste vjerski nacionalizam, odnosno, stanovište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja i poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam ideja nacije jeste iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi.

Prostor ne dozvoljava elaboraciju ovog pojma – samo ćemo konstatovati

da se model etnofiletizma u Crnoj Gori ogleda u tome da se na silu izbori autokefalnost (samostalnost) tzv. CPC i izmišlja nepostojeće pravoslavno pravilo da svaka država na svijetu mora imati svoju samostalnu pravoslavnu crkvu. Motivi su ovdje isključivo politički, a ne vjerski. Argumentacija gospodareva je ista kao Porošenkova - Crkva ne smije biti vezana za centralu u drugoj državi.

Stvaranje tzv. CPC treba definitivno da zaokruži crnogorski identitet, identitet dukljansko- zetsko – crnogorskog naroda s njegovom „hiljdugodišnjom” državom, da se potru srski korijeni u crnogorskom nacionalnom biću i izbriše iz novije istorije Crne Gore jugoslovenstvo - njena značajna odrednica.

Sedamdeset godina su Crnogorci su znali da nose crnogorsko i srpsko ime, time se nijesu opterećivali, da bi se potom podijelili na „čiste” Srbe i „čiste” Crnogorce i baš zahvaljujući tim podjelama nosimo ovaj jaram 30 godina.

---