- Piše: Čedomir Antić

Prije nekoliko mjeseci napisao sam tekst u kome sam među nepodopštine i kriminalna djela režima Mila Đukanovića uvrstio i nasilje nad djecom srpske nacionalnosti. Na umu sam imao šikaniranje gimnazijalaca u Danilovgradu, samo zbog toga što su mirno obilježili godišnjicu napada NATO-a na Srbiju i Crnu Goru. Mislio sam i na maltertiranje djece u osnovnim školama od strane profesora šovinista koji nastoje da ih asimiluju i nametnu im jedan novi identitet. Na umu sam imao srednjošolca koji je prije nekoliko godina bio jedini maloljetnik u jednom evropskom zatvoru za odrasle posle pada Almeidine diktature u Portugalu - a bio je tamo, ispostavilo se, samo zato što mu je otac srpski poslanik u Skupštini Crne Gore. Da ne zaboravim izbacivanje majke s petoro male djece iz ugostiteljskog objekta u vlasništvu sumanutog sledbenika vladajućih ideja o crnogorskoj krvi i tlu... Ima toga, naravno, još. Odmah se našao jedan od režimskih novinarskih nadničara da me napadne zbog toga što, kako se izrazio, ne govorim istinu. Evo, ulagali su dugo, obespravljivali Srbe, napadali im crkvu, sudili njihovim političkim predstavnicima... I sada se dogodilo: djevojčica od petnaest godina tukla je u jednoj crnogorskoj školi svoje drugove, stavljala im nož pod grlo, dijelila fašističke letke, slavila NDH i pjevala pjesme ustaške seljačine iz jedne brdske dalmatinske selendre. Nastavnici nisu reagovali. Đukanovićeva vlast ostrvila se na medije koji su vijest prenijeli. Kada su se javili roditelji napadnutih, vlast nije reagovala, a njih su napali roditelji mlade EUropljanke.

Žao mi je što se čini da sam bio vidovit. U sušini samo sam pratio postojeće znake. Prepoznali smo zmijurinu dok je bila u jajetu. Žao mi je što je, zbog Miloševića i komunističkih i jugoslovenskih dinosaurusa, nismo spriječili u samom nastanku. Kada kažem „zmija u jajetu”, mislim na fašistički režim Mila Đukanovića. Sasvim je logično da posle godina šovinizma, aparthejda prema čitavom jednom narodu i progona svega što je srpsko, stasa i jedna djevojčica rođena u vrijeme kada je Crna Gora već bila na pragu nezavisnosti, koja je spremna da svoje drugove pokolje. Ne, uvaženi Šumadinče u službi diktatora Mila Đukanovića; ne, ne bezvrijedni imenjače i prezimenjače najvećeg istoričara i pravnika na Balkanu u 20. vijeku; ne, ne, ne kukavni mastere istorije iz Bara koji ne smiješ da mi priđeš ni na udaljenost radio kontakt programa: nisu vam za to krivi ni Milošević, ni Vučić, ni Koštunica, ni Nedić, ni kralj Aleksandar, ni Garašanin, a Boga mi, vjerujte, ni Sveti Sava.

Ta djevojčica, koja usred Podgorice slavi NDH, vaš je proizvod. Ta pojava neće nestati dok režim Mila Đukanovića ne bude srušen, njegov glavni protagonista smješten u neki međunarodni zatvor, a vi potjerani tamo gdje vam je i mjesto - sa marginalnom ekstremnom desnicom, na skupove koji okupljaju nekoliko desetina osoba i nalaze se na ivici zabrane.

Tako je prije nekoliko godina Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske koja voli da nosi obuću hrvatske paravojske iz građanskog rata, rekla kako „Hrvatska nikada nije napala Srbiju”, dok je obrnutih slučajeva, je li, bilo. Dakle, Hrvatska nije postojala u Prvom i Drugom svjetskom ratu. To je zanimljivo razmišljanje, koje se ne bi svidjelo većini hrvatskih istoričara, a ni istinskim HDZ-ovcima. Onda se predsjednici, koja je u noći uspjeha navela i Vojvodinu kao susjeda Hrvatske, dogodi da padne u nacionalistički afekat (valjda indukovan činjenicom da gospon Kitarović možda nije dobio žuljeve od žutih paravojnih martinki koje o velikim danima voli da nosi njegova ljepša polovina) pa je zajedno sa oduševljenim pristalicama zapjevala o ustašama Ljubi i Bobanu. O tome kako su „Drinu vodu pregazili i Srbiju popalili” i kako su jednog od njih ranili, a on ne viče: „jao meni” ! - već on kliče: „Za dom spremni!”

Nikada oni ne bi napali Srbiju, mislim bez sila Osovine ili NATO-a na svojoj strani.

I sada optužuju srpske medije da vode kampanju protiv crnogorskog turizma. Zašto bi to radili? Ne vodimo kampanju protiv turizma zemlje u kojoj više nema Srba, a vodićemo protiv zemlje u kojoj više od 50 odsto stanovništva vjeruje da potiče od srpskog naroda i govori srpskim jezikom. Samo, na Đukanoviću i njegovim pristalicama, kao i na raznim dukljanskim trolovima koji su se uhljebili u američkim medijima, ostaje da odluče: hoće li da grade naciju ili kanalizaciju? Prosječnom srpskom turisti važan je jeftin krevet i pristup plaži. Ne smeta im ništa politički i nacionalno, vele, dobro je dok ne biju njih. Ali, valjda zbog te nacionalističke i velikodržavne politike, koju vode svi srpski vlastodršci od doseljavanja na Balkan, oni ne vole da plivaju u svježim fekalnim sadržajima blago rastvorenim u morskoj vodi. Takvi su, razmaženi, puni sebe, baš kao što su im gepeci ispunjeni paradajzom.

I šta sada čekamo? Tu je djevojčica kojoj je uzor Nada Šakić od Jasenovca. Smeđe more je tu. Autoput s ograničenjem od 80 km na sat još malo pa je tu. Crkve će da oduzmu.

Još samo nedostaje jedna globalna apokalipsa... Ili, možda, zatvor za jednoga?

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---