- Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić


Čitam, gledam i slušam već godinama, a posebno ovih dana, izjave kojim se građani Crne Gore uvjeravaju kako se „SPC nezakonito i protivpravno uknjižila kao vlasnik crkava i crkvene imovine”. I kako je „ukrala državnu imovinu”. I, još naravno, kako je sve što ima „nelegalno stekla”. I, još dalje, kako mora i kako je došlo vrijeme da se „ukradena i nelegalno stečena” crkvena imovina, prvenstveno hramovi i manastiri, a potom i zemljište koje im pripada, vrate u svojinu (a potom i u državinu) državi Crnoj Gori. A da bi se sve zasočilo i imalo medijski prizvuk legalizma i legitimnosti navodi se kako su se te „nelegalne” uknjižbe i „krađe vijeka kroz pljačku crkava od Crkve” dogodile „devedesetih godina HH vijeka”. Ispada da je u Crnoj Gori samo jedno pravo nezakonito i nelegalno stečeno. I to pravo Crkve i vjerskih zajednica na svoje vjerske objekte. Sve ostalo je legalno. I transparentno. I ništa nije problem osim vjerskih objekata. O čemu se radi?
Neću ovom prilikom da se vraćam na pravni značaj, validnost i važnost srednjovjekovnih zlatopečatnih povelja, osnivačkih gramata, ličnih testamenata i zavještanja vladara i vjernika pravoslavnim hramovima i manastirima na području na kome se danas nalazi Crna Gora. Neću da se vraćam ni na Opšti imovinski zakonik iz 1888. godine. Neću ovom prilikom ni o 1918., a ni o 1920. ili 1922. godini. Neću sada da objašnjavam ništa ni o zabrani retroaktivne primjene prava u crnogorskom pravu. Ovdje ću da pojasnim šta se i kako se, zapravo, desilo tih famoznih „devedesetih godina HH vijeka” kada je Skupština tadašnje Republike Crne Gore, na predlog Vlade, usvojila Zakon o državnom premjeru i katastru nepokretnosti i krenula da primjenjuje zakonske odredbe kao izvršna vlast. Nije, kako se vidi iz naslova, to bio Zakon o crkvenom nego o državnom premjeru i katastru!
Mitropolija crnogorsko-primorska i svi ostali crkveno-pravni subjekti su u zemljišne knjige upisivani kao vlasnici na isti način kao i svi drugi subjekti - fizička i pravna lica - u Crnoj Gori. Na isti način, u isto vrijeme, u istom postupku, po istom zakonu kod istog organa svoja prava su ostvarili i Nadbiskupija barska, i Kotorska biskupija, i Islamska zajednica. Pregledao sam spisak titulara koji su upisani u zemljišne knjige. I kod svih je isto. Ali, problem je samo Mitropolija!?! Nije za zagovornike ovih neutemeljenih stavova problem ni što je Islamska zajednica sa svojim institucijama titular prava svojine nad džamijama, a ni Barska nadbiskupija i Kotorska biskupija sa svojim institucijama nad svim samostanima i katedralama. Kao da se želi kazati i jasno poručiti da isti zakon danas ne važi za sve nego samo za Pravoslavnu crkvu.
U lošoj medijskoj pripremi za ove teze je insinuirano da je Mitropolija „upisivana” u katastarske knjige u nekom nepostojećem postupku, nekim zakulisnim, nelegalnim radnjama i potpisima „korumpiranih državnih službenika”. I to sve pod rukovodstvom počivšeg potpredsjednika Vlade Zorana Žižića. Naravno da nije!
ZAKONITI UPISI
Nisu samo Crkva i vjerske zajednice i njihove institucije uknjižene kao nosioci prava svojine nad svojim vjerskim objektima koji im vjekovima pripadaju. Na isti način su svi građani, koji su imali svoje nepokretnosti u Crnoj Gori uknjiženi kao nosioci prava svojine. I to u vrlo složenom postupku, jer je tadašnjim i sadašnjim zakonom Crna Gora prvi put krenula u proces izrade katastra na čitavoj teritoriji.
Kako je izgledao taj postupak? Uprava za nekretnine je prvo građane javno obavještavala da se pristupa izradi katastra po određenim katastarskim opštinama. Pravna i fizička lica su javno pozivana da „obilježe svoje”. Poslije toga, uslijedilo je aero snimanje, a onda su obrađeni podaci stavljani na uvid javnosti i svim zainteresovanim licima. Održavane su javne rasprave i na svakoj su sačinjeni i potpisani zapisnici. Potom su donijeta rešenja na koje je nezadovoljna strana imala pravo žalbe. Po pravosnažnosti, podaci iz rešenja su upisivani u katastar nepokretnosti. To je bio postupak koji je važio za sve i svakoga, pa i za Crkvu i vjerske zajednice u Crnoj Gori.
I danas podržavaoci tih teza smatraju da ništa i nikome u tom postupku nije bilo sporno osim pravoslavnih hramova i manastira. A nijedan od njih ne može da pokaže ugovore ili druge pravne akte kojim su njihovi đedovi sticali pravo svojine na njihovim starješinama i kućištima. Neće da kažu da je na značajnom dijelu teritorije Crne Gore primjenjivan turski tapijski sistem, a samo na primorju zapadni katastarski.
HRONOLOGIJA POKUŠAJA
Prvi pokušaj poništavanja zakonitih upisa nad pravoslavnim crkvama i manastirima je bio 2007. kroz tzv. zahtjeve za ispravke grešaka u katastru. „Greška” je za njih bila to što je Crkva vlasnik crkava i manastira. Taj pokušaj je doživio svoj sunovratni epilog na Upravnom sudu Crne Gore. Drugi put su pokušali da tokom izrade katastra po pojedinim katastarskim opštinama ignorišu ili delegitimišu Mitropoliju, pa ni to nije uspjelo. Pokušali su, treći put, 2012. godine sa tezom da su crkve i manastiri koji su sagrađeni za vrijeme knjaza i kralja Nikole državna imovina. I to je doživjelo svoj pravosnažni epilog. Četvrti pokušaj je registrovan 2014. godine podnošenjem više krivičnih prijava protiv Mitropolije i mitropolita Amfilohija zbog „nezakonitih uknjižbi”. Odbačene su sve od reda. Peti pokušaj je evidentiran 2015. godine utvrđivanjem Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je u jesen iste godine povučen iz procedure pred Venecijanskom komisijom. Šesti pokušaj je evidentiran krajem 2016. i početkom 2017. godine kroz tzv. Peticiju „Amaneta” kojom je, naravno neuspješno, zatraženo poništavanje katastra i lišavanje svih građana prava na njihove nepokretnosti, pa i Crkve i vjerskih zajednica nad vjerskim objektima. I sada se traži isto Predlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja kreće se sa istom temom. Sedmi put!

---