- Piše: Tomica A. Milović


Jesi li ti lud? Da li si svjestan šta radiš? Gdje ti je osjećaj odgovornosti? Šta lupetaš? Imaš li zrnce stida? Zašto ponižavaš i vrijeđaš? Ne stvaraj zlu krv! Zlo nikome dobra donijelo nije! Ova i mnoga druga slična pitanja i upozorenja čujemo gotovo svakodnevno. Izgovaraju ih ljudi koji posjeduju mentalni, karakterni i vaspitni kapital da razluče ludilo od uma i zdravog razuma. Da odvoje zlo od dobra, adsku i đavolsku prirodu od prirode svjetlosti. Od anđeoske prirode.
Čovjek se često ponaša kao pripadnik galaksije besporetka. Kao najveći neprijatelj upravo sebi. On u nastupu bijesa i mržnje jede sopstvenu supstancu. A onda, tako hendikepiran i obezljuđen, kidiše da drugom jamu iskopa. U tom bjesnilu, čovjek pokazuje da mu manjka svijest o sebi samom. Pokazuje deficit ličnih uvjerenja, etike i moralnosti. Učini se ponekad da ne postupa čak ni nagonski, već kao utvara koju pokreće neki mehanizam izvana. Taj mehanizam ga tjera da bude zaljubljen u mržnju. Ako „voli da mrzi”, čovjek se nalazi u svojevrsnoj paralizi, i nije sposoban da upravlja svojim postupcima. I da bude svjestan njihovih posledica.
Tamo gdje prestaje svijest o posledicama, gotovo redovno slijedi ulazak u zonu zla. I što je najgore, zlo se počinje predstavljati kao nešto, u tom trenutku, jedino moguće, pa i ispravan izbor. Provociranje zla kao nužnog principa naročito je suludo, neodgovorno i opasno kada ga inicira državna vlast, i kada ono prijeti da dobije razmjere maligne metastaze. Njegovi ideolozi naprosto „pošandrcaju”, ne znaju šta čine, i u stanju ograničene ili u potpunosti izražene nemoći u rasuđivanju, ozbiljno prijete, podjednako, i svojim neprijateljima i svojim prijateljima, sledbenicima.
Gospodar i privatni posjednik svega vidljivog i nevidljivog u Crnoj Gori, Milo Đ., riješio da privatizuje i Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Pripremio je i zakon o privatizaciji, jer na gospodarevom posjedu ne može ništa mimo, ili, ne daj Bože, izvan zakona. Izuzev, podrazumijeva se, gospodara i njegove porodice. Oni su, naravno, iznad zakona. Odvažio se gospodar i veleposjednik da zaštiti manastire, crkve, ćivote, relikvije… od uzurpatora: ljudi u mantijama i vjernog naroda. Da poruši, kako reče, infrastrukturu „Velike Srbije” u Crnoj Gori. Tako Sveti Sava, dva Sveta Petra Cetinjska, Sveti Vasilije Ostroški, Ruka Svetog Jovana Krstitelja… mogu biti mirni i sigurni da ih neće zadesiti velikosrpska pohara. Zaštitiće ih kralj Milo, baš onako kako je zaštitio i sve drugo. Onako kako je sačuvao blago cetinjskih muzeja. I ikonu Bogorodice Filermose.
Sabor vjernika i sveštenstva, održan ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, uoči Trojčindana, otpozdravio je gospodaru i njegovom nasilničkom, šovinističkom, demonskom projektu, poručivši mu da neće tako lako proći. Narod će svoje svetinje braniti golim životima. Poručio je Sabor i „diplomati” Mirni Nikčević i onom pljuvaču-psovaču, glumcu Zoranu Vujoviću, da sve ono što su izbljuvali pometu i gurnu u ćošak svoje „dnevne sobe”. I neka, s istomišljenicima, nastave da mrze. Od mržnje im veće kazne ne može biti. Molim Gospoda i Svetog Vasilija Ostroškog da gospodaru, svim „mirnama i zoranima”, očiste um, razum i dušu. Da ih liše poriva uživanja u mržnji i ksenofobiji. Da ih, za svagda, za njihovo i univerzalno dobro, oslobode svake nakane da otimaju, pale, da gone i progone, da šire ideje ropstva, naci-fašizma, šovinizma, bratomržnje naročito.
Gospodaru! Damoklov mač kojim evo nekoliko decenija zamahuješ, bez prestanka, i prijetiš pravoslavnoj braći u Crnoj Gori, vrati u korice! Odmah! Priberi se, urazumi, prodobri – ako možeš! Za spas duše, časti i obraza. I tvoje i Crne Gore!

---