-Piše: Milisav S. Popović

Prošlo je godina, ne mnogo, ali je njemu svaka izgledala kao stoljetna. Sada, na visokim zidinama, od kamena i tuge iz njegovih kostiju sazdanim, stoji i posmatra gorštački svijet koji će uskoro postati njegov... možda.

-Zove vas... - glas nobla najavi -...Zove vas obojicu.

Pošli su za njim. Tihi, i brzi. Leđobraća. Do najviših odaja u kojima je stolovao Vilnski... do sobe u kojoj je umirao od usirene krvi.

Dočeka ih njegov pogled, kao mač što prodire kroz utrobu mačeta. Kosa mu je bila masna, ramena iskopljena. Navaljen na gomilu jastuka. I takav je izgledao kao da puca od snage i prkosa.

-Vrijeme je - Vilnski skide prsten i ispruži ga - Ti ćeš biti sledeći upravitelj Dolova.

Gledao ga je - proždirući mu zenice svojim. Prije nego što je krenuo da uzme prsten, da preuzme vladavinu... okrenu se put brata.

Sjetio se svega. Ovog puta, zavazda - i više nikada.



* * *

Bio je mali kada su ga doveli u Dol. Nije imao vremena da se isplače za roditeljima. Prvo što je dobio od Vilnskog bješe šamar...

-Ne vrijedi da cmizdriš. Mrtvi su. Rat je. A i ti bi bio, da nisi dio moje krvi - manu put štale - Tamo ćeš večeras prespavati. Bez odjeće. Sjutra će otpočeti tvoj trening.

Otpočeo je iste večeri. Morao je da nađe načina da se zagrije... uvukao se među odrte rage... kod snažnih nije imao šanse. Razbili bi mu lobanju prostim zamahom noge.

Ujutro ga posuše hladnom vodom, da ne smrdi na balege. Potom su mu dali da jede. Stari hljeb i dvije jabuke.

Tutnuše mu drveno koplje i pokazaše na teren iza kule.

Tamo su ga čekali. Vilnski, nekoliko vitezova... i sitno biće... sin gospodara.

Smjestiše ih u niz... da vide razliku u leđima. Bjehu isti. U milimetar.

-Od danas nećete imati nikoga bližeg... osim jedan drugoga. Dol se mora pripremiti za naslednika. Napravićemo od vas paladine. Makar ne preživjeli sledeći trenutak.



* * *

Da je užas rata imao rodbinu - našli bi je kod njega. Takav mu je bio svaki dan. Bliskorodan paklu koji nije prepoznat.

Kad bi pogriješio - ponižavali bi ga.

Ako iz prve ne savlada držanje luka, izudarali bi ga po turu i premazali izmetom.

Kad nije odmah ovladao vještinom održavanja na sedlu - tjerali bi ga da njače satima, poput magarca.

Ako ne podigne kamen iznad glave stotinu puta - prikačili bi mu kokoš na leđa i pustili izgladnjelog džukca. Trčao bi koliko ga noge nose, uz raskokodalu živinu i zvijer za petama.

Smijeh koji bi čuo za sobom bio je teži od svega... smijeh ga je natjerao da ne smije da pogriješi ni u čemu... nikada.

Za brata je kazna uvijek bila drugačija - blaga opomena i detaljno objašnjenje kako da rukuje oružjem, kako da primiri konja... kako da podiže teret... i naravno... koliko da se odmara.

Tako su odrasli. I savladali sve što se mora.



* * *

Uzeo je prsten. Nije ga stavio na srednjak, već stegnuo u šaku.

Primakao lice stricu:

-Mrzim te.

Brat mahinalno krenu za kanijama, da kazni krvokletnika, ali mu otac zabrani.

-Znam - pokaza ono malo zuba što guba nije pojela - Ne smeta mi.

-Zašto si to činio? - udari se u prsa - Bio sam samo klinac! Zvali su me Posro, Kemelj... Prtalj! Svakakva imena. Unizio si me na hiljade načina.

Vilnski se cerio... primače lulu i udahnu gust komad.

-A reci mi nešto, posinče... kako te zovu otkad si pobio zelenriječke razbojnike? Kad si na stotine trolova proburazio ispod svih naših mostova i jama... Kad si donio slavu Dolovima kakva se ne pamti? Kad ti moj rođeni sin nije ni do koljena? Reci? Kako te sada pamte i oslovljavaju?

- Atlas.

- Naravno. Atlas! - primače mu se koliko mu je slaba kičma dozvoljavala - Znaš zašto? Ohrabrivanje i kuraženje učini da čovjek postigne dosta... pa, pogledaj mog sina... Ali ono što učini da pojedinac dosegne visinu bogova... jesu sram i poniženje... i želja, neopisiva želja da ispliva iz toga. Da dokaže da pošalica može da postane legenda.

-Zato, moj posinče... - dotače mu pramen iznad čela - A sad navuci taj prsten na srednjak... postao si gospodar. Stigao si do trona, kroz more go.ana.

***

U temeljima, ispod stopala velikana, prvobitno su uklesane sprdnja i poruga. Istorija civilizacije treba da bude zahvalna nikogovićima... bili su sjeme vatri koja je utrla put kolosima.

(Autor je književnik)

---