-Piše: Milan Mišić

„Ignorišite Erdogana i prigrlite one koji vole Erdogana”.

Tako je glasila dobitna strategija kojom je 23. juna potvrđeno da je najveći turski grad dobio gradonačelnika iz opozicije. Ekrem Imamoglu (49), donedavno malo poznati čelnik jedne od 39 istanbulskih opština, pobijedio je u martu svog rivala iz vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) sa 13.700 glasova prednosti, dok je u prošlu nedjelju, na ponovljenim izborima, ta razlika narasla na 800.000.

Ovaj rezultat je izazvao veliku pažnju, ponajprije kao prvi ozbiljan poraz turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, koji je baš u Istanbulu započeo svoju vrtoglavu političku karijeru

Ono što je, međutim, razlog za dodatno interesovanje, jeste način na koji se opoziciona Republikanska narodna partija (CHP) za ovu bitku organizovala i u eri uspona jakih populističkih lidera pokazala da njihove dobro podmazane političke mašinerije nisu nepobjedive.

Istanbulski primjer u tom pogledu nudi nekoliko lekcija koje su, da pođem od kuće, već zaintrigirale opoziciju u Srbiji, mada se zasad ne vidi da li je ona u stanju da turskom formulom zaljulja Erdoganovog velikog prijatelja Aleksandra Vučića.

Manifest CHP, iznijet u brošuri od 52 strane koju je napisao njen komunikacioni strateg Atiš Ilijas Basoj, sigurno proučavaju i drugdje, uprkos njegovom naslovu koji je iznenađujući za temu kojom se bavi:: ”Knjiga radikalne ljubavi”.

Basoj je proteklih dana mnogim medijima objašnjavao da su njegove ideje zasnovane na turskim realnostima, ali i na nekim globalnim trendovima. Rastuće političke podjele su, veli, tijesno povezane sa novim realnostima u društvenom životu u digitalnoj eri. Stalno korišćenje mobilnih telefona i društvenih mreža proizvodi nemir i usamljenost koji podstiču zebnje i strahovanja, što stvara plodno tle za bujanje populista koji ovakvo stanje eksploatišu.

Zbog toga je, po Basoju, u izbornoj kampanji potrebno da se manje govori, a više sluša. Nije, zatim, svrsishodno trošiti veliku energiju da bi se stalno napadao lider protivničke partije, vodile ideološke debate i birači ubjeđivali da je „naš” program bolji od „njihovog”.

Umjesto toga, treba se usredsrijediti na „stvari koje život znače”. U Turskoj, po Basoju, glavna podjela nije na islamiste i one sekularne, na AKP i CHP, već na bogate i siromašne, što se možda najbolje vidi u Istanbulu, koji sa svojih 16 miliona stanovnika stvara trećinu turskog bruto nacionalnog proizvoda od oko 150 milijardi eura, a gdje nejednakosti stalno rastu.

Po svaku cijenu, zatim, treba izbjegavati nadmenost, omalovažavanje protivnika i „visoku politiku”. U tom kontekstu, Basaj je „Njujork tajmsu” predočio primjer ismijevanja Trampa od strane popularnog glumca Roberta De Nira na jednog holivudskoj ceremoniji što je za krajnji rezultat imalo zbijanje redova pristalica kontroverznog američkog predsjednika.

Suština je u tome da treba razumjeti one koji glasaju za vlast, ne kritikovati populizam njenog vođe, nego koristiti i neke od njegovih metoda ove vrste, a u svakom slučaju odustati od jezika gnjeva.

Erdogan je samo u nokdaunu i prerano je da mu se na leđa okači papir sa tekstom „gotov je”, ali je doživio da opozicija narodu ponudi uvjerljivu alternativnu njegovom režimu. Što je dobar početak za razne scenarije.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike')

---