-Piše: Krsto J. Pejović

Očito nije lako razumjeti današnje vrijeme, iako ga je lako vidjeti. Stiče se utisak da je vascijelo lice današnje Crne Gore dato u Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti... Kako je krenulo, zaborav tradicije neće otvoriti sjutrašnjicu. Izgleda kao da su činjenice i istorijski fakti, kao i određene važne istorijske ličnosti već bez ikakvog autoriteta i ugleda, barem kad je u pitanju shvatanje tog doba. No, i pored toga, zarad božje i istorijske istine, valja i treba reći da je Mitropolija crnogorsko-primorska bila oslonac crnogorske državnosti i da je ona vjekovima imala duhovnu nezavisnost. Autoru ovih redaka nije namjera da daje bilo kakve sugestije ili primjedbe na Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti već želi samo da podsjeti da nema sumnji da je Mitropolija crnogorsko-primorska stvorila i održala staru Crnu Goru. Ne bez razloga, mnogi autori koji su se bavili istorijom pravoslavlja ističu da je Bog stvorio svojom voljom Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Ne treba zaboraviti da su Crnogorci, bar oni koji su bili i ostali svjesni svoje pripadnosti, našli slobodu i istinu u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Knjige kazuju i potvrđuju da je mitropolija od Boga bila priznata i pozvana da izvrši svoju ulogu, iako je uvijek dijelila sudbinu sa svojim narodom. Činila je ona to čak i kad nam je manastir bio država, a oltar presto. Ona je istovremeno bila i „izvorište slovenofilstva“ za svetorodnu lozu Petrovića, kao i za mnoge druge koji su licem bili okrenuti Istoku. Ono što se ne može zaobići je okolnost da se mitropolija nije nikada odricala Crne Gore. Mitropolija je za svakog iole pobožnog čovjeka bila izvorište srpske duhovnosti i kamen temeljac crnogorske državnosti. Treba reći da je mitropoliija bila uvijek „bez posledica po Crnu Goru“. Vrhunac svoje duhovnosti mitropolija je postigla i doživjela u svetorodnoj lozi dinastije Petrović, bez koje ne bi „bilo one količine hristoljublja, koja je u istini data od Boga“. Inače, božji pastiri dinastije Petrović bili su svjesni svoje tradicije i njihova mentalna higijena bila je čista. Imali su oni dodir s Bogom. Znali su da je mitropolija sa svojim crkvama bila „božje jedinstvo blagodati“. Narodu tada nije bila potrebna „pravna crkva“ za obezbjeđenje duha, jer pravno nije izvorište hrišćanskog života. Stoga, valja naznačiti da Bog ne želi, niti može da pusti ikome da upravlja dušama. Prostor suveriniteta vjere dat je od Boga i to je božja stvar, a ne bilo koga drugog, jer je jedino u Crkvi religiozan život i nigdje drugo. Dakle, „pravna crkva“ nije sredstvo, jer nema religije bez Boga. Stoga, ne bez razloga, u Vajmarskom ustavu stoji izreka (čl. 137) da ne postoji državna crkva. Stavljanje vjeroispovijesti u određene šablone i okvire dovodi do narušavanja lične autonomije pojedinca. Treba podsjetiti da hrišćanska nauka kaže „da Hristos ne dira u pravo nosilaca javne vlasti“. Ne može se zaobići ni poznata činjenica da su Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski, kao i vladika Rade - Lovćenski tajnovidac, ušli u maticu Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Oni se njoj nijesu mogli oteti. Njima je dat svaki smisao Mitropolije crnogorsko-primorske. Njima su se mjerila sva dešavanja i oni su „vječno značenje Srpske pavoslavne crkve“. Nema sumnje da se Božji zakoni ne izvršavaju zakonskim obavezama koje su utvrđene materijalnim aktima. Dakle, materijalni zakon (makar bio onaj procesnog karaktera) „nije knjiga u kojoj se nauči ono što sadrže svete knjige“. Takvi zakoni nijesu „interpretacija preobražaja ni vaskrsenja božjih pastira“. Prije bi se reklo da su ti i takvi zakoni „zamršene pravne teorije“, s obzirom na to da se već dva milenijuma zna da je „vjera vječiti optimizam“, i da je ona odgovor na sva vječita pitanja. Vjerujućeg čovjeka ne stvara država, jer je „čovjek slika i prilika božja“. Njegovo mjesto je hram gdje se vjerni narod okuplja na zajedničkoj molitvi. Ne bi se moglo reći da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti molitva Gospodu Hristu i taj tekst nije „čekanje onoga čemu se nada“. Inače, da ne postoji Bog, narod ne bi vjerovao. Izgleda da se danas rijetko ko sjeća svog porijekla. Mehmed paša Sokolović (Dimitrije Sokolović) koji je štitio i čuvao Srpsku pravoslavnu crkvu, obnovio je Srpsku patrijaršiju i pored toga što su ga kao dječaka odveli u janičare. On nije, dakle, zaboravio, da „moralna shvatanja naroda sazrijevaju u dugom procesu razvoja“, bez obzira na to gdje se njegov pripadnik nalazi. Istorijska spoznaja dinastije Petrović kazuje da su ugaoni temelji Crne Gore: Carev Laz, Žabljak Crnojevića, Obod, Kruse, Martinići i Fundina, kao i ravno Čevo. To je etika i epika bez koje se ne može zamisliti srpska duhovnost Mitropolije crnogorsko-primorske, kao ni državnost Crne Gore. To je, kako se slažu mnogi autori, „neraskidiva zajednica“. Sam Njegoš je bio ispunjen najdubljim osjećajem pravoslavlja. Inače, ovaj vladika je bio i ostao bogoslov Srpske pravoslavne crkve, njen neon. Sam tekst Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti rijetko je za koga „identičnost sa vjerom“. Jedino su božji zakoni „sračunati na trajanje duhovnosti“. Crkvena imovina, pa i imovina svih bogomolja jesu darovi učinjeni jednom Hramu, odnosno Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Narod je davao baštinu crkvi, zato „budimo ljudi prema ljudima“. Znano je bar za nauku da se Crkva nije nikada „potčinjavala naciji“. Mitropolija crnogorsko-primorska je „nadilazila vrijeme i istoriju“, uvijek znajući da je „pravoslavlje univerzalno značenje i važenje, te da je čovjek okrenut prvenstveno prema Bogu“. Njeno je sveštenstvo ne jednom isticalo „da se mržnja ne može zaustaviti mržnjom“. Stoga istaknimo da je „crkva od Boga data“ i da se njihov „registar nalazi kod Hrista“.

Hramovi Mitropolije crnogorsko-primorske „potvrđuju da se vjerom ulazi u Boga Logosa“. To, pored ostalog, dokazuje i crkva Svete Gospođe u Dodošima, koju je podigao Nikola popa Andrije Pejovića 1850. godine „za spomen familijarni i svoje duše“.

---