-Piše: Aleksandar Matović

Ovu priču koju želim da vam ispričam nosim u sebi već poodavno, a toga nisam ni bio svjestan. Prije neki dan sklopih fejsbuk prijateljstvo s Vlajkom pa pogledah opet snimke nekih njihovih koncerata. Pomislih – sviraju s istom voljom kao ono nekad kad ih prvi put slušah uživo.

Ako ste me voljni slušat', ovako dokonog, vratio bih se u 1998. godinicu...

Tog ljeta Nikšić dobi prvi pab. Gostionicu englesku, krčmu, pivnicu. Iznutra bijaše neobičan oku domaćem – kameni zidovi, na plafonu drvene grede, grubo izdjeljane. Goste činjaše pristojna omladina, a iz zvučnika izlazaše podosta rokenrola, zvuka koji mi u mladosti značaše puno. Po svemu tome se moglo primjetiti da izlazimo iz „turbo” devedesetih.

Elem, jednog dana se gradom pronese glas da će u toj krčmi za nekoliko dana nastupiti beogradska muzička grupa „Neverne bebe”. O njima tada nisam puno znao, njihov hit „Dvoje” se često vrtio na radio i TV stanicama. Odlična kompozicija, kao da je ispunjavala noć i davala joj nešto mistično. Spot nije zaostajao u valjanosti umjetničkoj. Leo i ja, tada stalni posjetioci pomenute krčme, odlučimo da posjetimo taj kulturno- zabavni događaj. Čuš – odlučimo! Svakako smo tamo cirkali točeno skoro svake večeri. Često smo, da 'prostite, pogledivali u đevojke...

Dođe i ta srijeda (a možda je bila i subota) i u prvi sumrak ova dva mladića se lagano uputiše ka centru.

U pabu još ne bijaše gužva, zauzesmo sto gore pored bine. A na bini muzičari se pripremahu. Razvlače kablove, podešavaju instrumente. Od te ekipe smo tada znali samo Gocu, pjevačicu, simpatičnu crnku krhke građe, i klavijaturistu. On već nije mogao proći nezapažen – bujna duga kosa, brada i specifičan vilični sklop. Znali smo da je opasan baja u muzici, nekada svirao sa Točkom...

Cirkajući prvo točeno i odbijajući dimove, upitasmo se – hoće li biti svirka sa „živim” bubnjevima ili će biti onako mlako, uz ritam mašinu? Ako bude ovo drugo – ispijemo pivo i palimo. Dogovor potvrdismo kratkim klimanjem glava. Mi smo ozbiljni frajeri i ne idemo na neke tek takve svirke...

Međutim, dežmekasti tip stade vaditi iz cilindrčnih kofera doboš, bas, činele... aha, ipak će ovo biti ozbiljna svirka!

Valjda je bilo oko devet sati, pab pun na svim nivoima, konobari drže tacne visoko iznad glava, muzičari na sceni, oprema spremna. Dobro, da vas čujemo, momci.

Onda je počelo TO. Sa bine krenu uragan, proradi vulkan... u publici otvorena usta, ukočene ruke... KO SU OVI LjUDI?! Ono što čusmo zvučalo je nevjerovatno. Bubnjar je rušio zidove, gitarista se pretvorio u Hendriksa, Goca je glasom prizivala munje... prvih desetak minuta smo bili hipnotisani. A onda nikšićka mladost odgovori i pab proključa.

Svirali su bez prekida, istom energijom, puna tri sata. Nizali su se strani hitovi, bilo je tu i „Smaka” i autorskih kompozicija. Negdje oko pola noći svirka se završi. Bilans – i publika i „Bebe” u „goloj vodi”, poslednji atom energije smo dali jedni drugima. Nezaboravna muzička noć.

Od tada, kad god bi ovaj bend najavio dolazak, u gradu se nekoliko dana pred koncert osjećalo „nešto” u vazduhu. Nevjerovatni ljudi, vrhunski muzičari. Svjetska klasa.

Kao što rekoh na početku priče, prije neki dan uzeh svoje pametno sokoćalo, stavih slušalice i pustih sa tjuba snimak njihovog koncerta iz Tuzle. I sada – da ne povjerujete – ljudi sviraju energično kao i one noći kad bijah mlad. Ista žestina, ista ljubav, isti polet.

Na kraju im mogu reći samo ovo – dame i gospodo, moje duboko poštovanje.

Eto, ispričah vam ovu priču. Ako sam vam bio dosadan – ne zamjerite ostarjelom frajeru koji je davno u papuče uskočio. A i ne mora svaka priča ovih dana biti o... neka bude jedna o muzici, mladosti.

Ostajte mi zdravo, i pijte puno tečnosti.