U Podgorici je znaju kao profesoricu poslovne ekonomije u Ekonomskoj školi „Mirko Vešović” gdje radi 28 godina, kao koautor osam udžbenika za srednje stručno obrazovanje u izdanju ZUNS-a, a odnedavno je postala i dama prepoznatljivog glasa u koji smo se uvjerili tokom TV šoua „Nikad nije kasno”. Profesorica Milica Vojinović na ovom takmičenju osvojila je drugo mjesto.
– Moja je ideja bila da se prijavim na ovo takmičenje, jer me emisija fascinirala od samog početka njenog prikazivanja. Intenzivnije sam počela razmišljati o prijavi tek prošle sezone. Poslala sam prijavu, zvali su me odmah, ali nisam skupila hrabrosti da dođem, jer, ipak je to šou program, a ja sam iz sasvim druge priče. To ih je začudilo i zbunilo, s obzirom na to da se svake sezone prijavljuje nekoliko hiljada ljudi. Ove godine sam skupila hrabrost i duhovnu i fizičku i došla, po ponovnom pozivu. Vrlo ih je zainteresovao moj glas. Muž me podržao i hrabrio u tom pogledu, a sinovi su, ne samo bili skeptični, nego su me odvraćali od ove nevjerovatne zamisli – priča Vojinović.
Kad je dobila poziv bila je sigurna da će ući u finale. Tu sigurnost u sebe obrazlaže time što njen glas ne podsjeća ni na kog izvođača, originalan je i može da se svidi ili ne svidi. Ona navodi da je Grand produkcija od prvog susreta izrazila veliku blagonaklonost prema njoj.
– Mislim da sam se predstavila dobrim pjesmama koje omogućavaju da kvalitet glasa dođe do izražaja, izazivaju emocije, nostalgiju, osjećaj lijepog, čuvaju tradiciju. Među njima su preovladavale crnogorske pjesme, koje sam namjerno birala da bi se ljudi podsjetili njihove ljepote i poruke koje nose. Rukovodila sam se time da ne budu ni preteške, s obzirom na tremu, uslove u studiju, malo vremena za vježbu sa orkestrom. U ekonomiji se takav izbor naziva optimalnim. Izbor pjesme je zapravo prava nauka i mnogo vremena sam analizirala šta bi moglo dati rezultate – kaže Vojinović.
U osnovnoj i srednjoj školi pjevala je na svečanim akademijama u pratnji vojnog orkestra. Bila je član KUD-a Stara varoš, a za RT Titograd snimila je pjesmu. Nakon toga nije dobijala ponude kakve je htjela, a njen karakter nije dozvoljavao da sama traži takve šanse. Ona kaže da je uvijek znala da je glas slab oslonac u životu, zato se poslije Ekonomskog fakulteta i neuspješnog pokušaja dolaženja do posla zaposlila u Ekonomsku školu.
- Pjevanje sam ostavila kao adut koji ću izvući u kasnijim godinama da iznenadim okolinu. Ta zamisao mi se upravo ostvarila. Ne planiram ništa dalje, osim da se odazovem pozivu RTCG za snimanje trajnih snimaka. Sa ovog takmičenja nosim najljepše utiske i smatram ga, pored sinova, svrhom svog života, s obzirom na to da interes koji sam izazvala, komentare koje sam dobila da mrežama, snimcima pjesama na jytjubu i daljim mogućnostima takvih snimaka. Utisak je neznatno pokvaren u finalnoj emisiji u kojoj sam dobila osam dvanaestica, a najveći pobornik etno zvuka Sanja Ilić mi nije dao nijedan poen. Time je osujetio moju namjeru da donesem u Crnu Goru pobjednički pehar i kažem „Nemojte više pjevati kad prolazite kroz Crnu Goru!“ Da ima još ovakvih takmičenja, sigurno bih se prijavila – kazala je Vojinović.
Neobična boja glasa i autentično izvođenje oduševilo je žiri, a to je jako ohrabrilo, ne samo u takmičenju, već i za sve druge životne poduhvate. Fascinantno je što su u tome bili saglasni i rokeri i folk izvođači u žiriju, i stariji i mlađi.
Veliki broj kompozitora iz Srbije kontaktirao je Milicu, ali niko još odgovor nije dobio.
- Mislim da je dovoljno držati se provjerenih, klasičnih izvornih pjesama, jer sve što valja, baš kao u književnosti, već je napisano – ističe Milica.
Ona objašnjava kako okolina gleda na njen uspjeh.
- Moji roditelji su srećni, svekrva, Crnogorka starog kova, ponosna, učenici začuđeni, prijatelji zovu. Kolektiv moje Ekonomske škole me je u finale ispratio nakon svečane sjednice na kojoj mi je direktorica Vujačić, uručila najelegantniji buket cvijeća. Šta još čovjeku treba!? - kaže Milica.
A.D.

---