Kada govorimo o prošlosti, to jest u razmatranju istorije, trebamo se osloboditi površnosti i zaključivanja u kategorijama opravdanja i osude, budući da takvi pristupi isključuju bilo kakve mogućnosti njenog razumijevanja. A razumijevanje, po Aleksandru Zinovjevu, jeste gnoseološka pojava i ne znači opravdanje koje je moralna pojava. Za ovog filozofa razmatranje istorije u kategorijama opravdanja i osude – znači isključivanje bilo kakve mogućnosti njenog razumijevanja. Tvrdnja da je Staljinova epoha zločinačka, za Zinovjeva, „jeste grubo miješanje pojmova – pojam zločina je pravni ili moralni pojam, a nikako istorijski ili sociološki... U Staljinovoj epohi događali su se zločini, ali ona sama kao cjelina nije bila zločin...”
O članovima partije koji su se izjasnili za Rezoluciju u vrijeme socijalizma pisano pristrasno i oskudno – prećutana je istina da je na Golom otoku ubijano u ljudima sve što je bilo ljudsko. Sudskim i administrativnim odlukama na jadranska ostrva Goli otok i Grgur poslato je ukupno 16.312 lica: 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 268 predratnih članova Partije, 1.673 nosioca Partizanske spomenice 1941, 2.300 oficira, podoficira i vojnih službenika, 1.618 pripadnika organa unutrašnjih poslova, 23 savezna i republička ministra, 99 pomoćnika ministara i 36 saveznih poslanika. (Izvor: Božidar Jakšić „Vreme revolucije?”, 1989.g)
U već pomenutom djelu dr Petranović piše da je u poslijeratnom rukovodstvu KPJ došlo do kolebanja po pitanju optužbi Informbiroa. Među kolebljivcima bio je i Rodoljub Čolaković – znao je Tita iz Pariza 1937. god. U Crnoj Gori od devet članova PK KPJ za Crnu Goru – Božo Ljumović, Vuko Tmušić, Niko Pavić i Radivoje Vukićević prihvatili su stavove i dokumente KPJ „iz discipline”, a ne stvarnog uvjerenja. Jedan broj Crnogoraca koji su se nalazili na visokim vojnim, diplomatskim funkcijama van Republike (Arso Jovanović, Radonja Golubović, Vlado Dapčević, Kađa Petričević i dr.) izjasnili su se za Rezoluciju IB-a. Informbiro je imao uporište u bjelopoljskom srezu, dok se na čelu Sreskog komiteta nalazio Ilija Bulatović, sve do kraja 1948. u Bijelom Polju se slušao Radio Moskva. Krajem ove godine Bulatović se odmetnuo u šumu da bi otpočeo sa gerilom – pet ih je ubijeno prilikom bjekstva, a prebjeglo ih je u Albaniju 21. Do široke eskalacije „informbirovštine” došlo je u Nikšiću, Andrijevici, Ivangradu, Kolašinu i Danilogradu. Krajem 1949. i početkom 1950. masovno se isključuju i hapse članovi Partije.
Crnogorci su, nema sumnje, platili veliku cijenu svoje ljubavi prema Rusiji, Oktobarskoj revoluciji, Sovjetskom Savezu, Staljinu i Kominterni. A i naša sklonost doušništvu i ulagivanju vlasti i vođi, učinila je da smo na Golom otoku bili tako brojni.
Da li su tvorci Golog otoka dvojica ministara unutrašnjih poslova Hrvatske i Crne Gore – Stevo Krajačić i Jovo Kapičić, i nije toliko bitno, jer ni tada, kao što nije moglo ni prije, niti će moći ni poslije, da se donese bilo kakva značajnija odluka bez Titovog blagoslova. Zvanični stav Partije bio je da je ona „prinuđena na upotrebu oštrih, pa i surovih sredstava za odbranu revolucije i nacionalne nezavisnosti”.
Tačno je da je u našu zemlju ubačeno 713 informbirovskih špijuna i diverzanata i da su 24 jugoslovenska graničara poginula u incidentima na granicama nekih država „narodne demokratije”, ali to ne opravdava brutalnost represivnih mjera nad svojim nekadašnjim ratnim i partijskim drugovima.
Državni i partijski vrh koristio je, kakav cinizam, za mučenje zatvorenika sintagmu društveno-korisni rad, a, u stvari, nesrećni ljudi, da bi ih „prevaspitali i izveli na pravi Titov put”, bili su podvrgnuti primjeni kombinovanih Himlerovih i Makarenkovih metoda. Ukratko, bio je to antistaljinistički staljinizam u mnogo čemu gori od Staljinovih logora.
Piše:
Borivoje Ćetković
(Nastaviće se)