-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

I eto, tako do dana današnjeg – sjetno je uzdahnuo proslavljeni majstor sa dasaka koje život znače Mihailo – Mišo Janketić. – Valjalo se izboriti za život, uzdignuti se i zagledati u budućnost, ali, uprkos svemu, sve ove muke i danas živo i postojano traju u meni i svjestan sam da ću s njima i umrijeti, jer se to ne može izliječiti, te rane nikad ne zacjeljuju.

Kažu da su siročad jača od druge djece. Ne znam je li to tačno, ali znam da sam i to „breme“, čini mi se, nosio i podnosio nekako drugačije od ostalih.

Jednom tako, ne sjećam se više u kojem sam to razredu gimnazije ovdje u Beogradu bio, profesorica, naš razredni starješina, podijeli nam pozive za roditeljski sastanak. Kaže da ih ponesemo kući da ih neko od roditelja potpiše i da joj ih sjutradan vratimo. Ja odmah potpišem poziv i vratim ga profesorici:

– Ne ti, otac treba da potpiše! – brecnu razredna.

– Ja nemam oca – kažem što sam mirnije mogao.

– Pa nek potpiše majka – sada već sasvim smireno veli i profesorica.

– Ja nemam ni majku...

Razredna me poslije odvela u zbornicu i dugo, dugo se izvinjavala i pravdala da nije znala, iako joj ja ništa nijesam zamjerio. Ona se kasnije sve, do tančina raspitala i jednog dana mi je ispričala da je ona, u stvari, bila školska drugarica moje pokojne majke u učiteljskoj školi, a onda me upitala:

– A da li ti znaš ko ti je ubio majku?

– Znam.

– A da li znaš da su neki njihovih živi i da žive ovde u Beogradu?

– Znam i to.

– Neki stanuju i u mojoj ulici...

Zaustila je da mi kaže i ulicu i broj, ali sam je prekinuo:

– Ne, nemojte, neću, ne želim da znam gdje stanuju – odlučno sam je prekinuo i nijesam dozvolio da me tim optereti.

Ja sam, u stvari, mnogo naučio od moje bake Stojane. Poslije rata kad god sam mogao išao sam kod nje u Šahoviće, odnosno Tomaševo. Volio sam da je slušam, oduševljavala me njena umnost i razboritost. Naravno, nezaobilazne su bile priče o zločinima koje su u toku rata napravili četnici. U nekoj takvoj prilici sam je pitao kako to ona sad može da živi u slozi, komšijski da se drži sa ženama, djecom i porodicama onih koji su nam toliko zla nanijeli, a ona mi kaže:

– Sine moj, dome moj, oči moje, rat je zlo i kad to zlo prođe svi treba da ga zaboravimo i pokušamo da živimo ko ljudi. Jedan je život, kratak, tren, dlan o dlan, i ne treba ga provesti u mržnji i pakosti.

Pamtim te babine riječi, umne i plemenite, ali je nevolja što svak neće i ne može da zaboravi i oprosti, a tu je i velika opasnost da zaboravljeno zlo može i da se ponovi...

No, čovjek u životu mora da se bori. Ja sam bio borac, takav mi bio i otac, takav mi bio i đed, takva mi bila majka, i nije ni meni bilo skretanja s tog puta, koliko god ga je bilo teško, preteško slijediti – kazao je stameni čovjek Mihailo – Mišo Janketić.


(KRAJ)

---

Neobični hobi
Svojevremeno, prilikom jednog gostovanja u Francuskoj, Mišo Janketić je sreo i upoznao jednu ženu, parapsihologa sa Sorbone. U neobaveznom razgovoru je spomenuo i svoj neobični i nesvakidašnji hobi: sakupljanje svakovrsnih noževa, što je nju iznenadilo i zainteresovalo. Počela je da ga ispituje, pored ostalog i da li je on, možda, u životu preživio neku traumu, nešto što bi moglo imati neke veze sa noževima. Kad joj je ispričao kakvu je sudbinu doživjela njegova majka, da on živi sa strašnim saznanjem da je ona zaklana, ta žena mu je kazala da to što on sakuplja noževe nije nikakav hobi već njegova podsvjesna želja da sve noževe na ovom svijetu sakupi i skloni daleko i od oka i od ruke, kako nikad niko više ne bi osjetio brid njihove oštrice na grlu. Miša Janketić zaista te neobične „relikvije“ drži u kući, u fioci starinskog radnog stola, koju je samo on mogao i umio otključati, a otvara je samo kad nabavi kakav novi „eksponat“.