-Četvrtak je. Bisu pišem uveče i obično sam puna energije i ideja, ali večeas nije baš tako. Danas sam doživjela energetsko pražnjenje. Potpuna sam praznina. Jedino što shvatam jeste da sam dozvolila da me ljudi toliko istroše da evo i sad više razmišljam o njima nego o sebi ili o bilo čemu drugom. To su takvi tipovi ljudi koji, nakon par minuta, dozvole sebi da pričaju svoje najdublje, a obično i najcrnje misli, ideje, shvatanja i nema šansi da ikako mogu da ih prekinem, što zbog svoje kulture, što zbog prirode posla jer zaboga treba da „osjetim” nečije potrebe. Pa prijatelju, ja nakon komunikacije sa tobom, osjećam potrebu da popijem neku šarenu pilulu od koje ću da se smirim, a i tebi da ponudim istu. Mnoge radionice, uče ljude komunikacijama, kako da umanjimo i prevaziđemo stres, kako sebi da pomognemo i drugima. Ali ne pomaže tu nekada ni čuveni Superman stav, ni pravilno disanje, tu bi jedino pomoglo bježanje, jedan sprint, što dalje i što brže. Ponekad tako, dok sa tim energetkim vampirima, pričam, razmišljam kako su to možda neka nevoljena djeca željna pažnje i ljubavi. Oni traže taj pun fokus, doduše na pogrešnom mjestu, jer ga na onom mjestu gdje bi trebalo nemaju, kod kuće, među prijateljima, u porodici. Tačno nekad pomislim da bi pojedinima trebalo dati zagrljaj i da bi im bilo lakše, bili bi manje „natege” manje bi nam srkali energiju, živce, osjetili bi davno zaboravljen osjećaj pripadnosti, ljubavi ili poštovanja. Sem ovog vampirizma vlada i još jedan momenat među ljudima, trenuno vrlo aktuelan, koji se zove sebičluk. Sebično ćutimo kad je u pitanju emocija, sebično ćute kad treba nešto da se pohvali, pozitivno iskomentariše, ali smo zato vrlo otvoreni i široki kada je kritika u pitanju. Danas mi priča starija kćer kako joj je na putu do škole prišla mnogo mlađa curica i rekla „kako si lijepa, tako si visoka i imaš lijepu kosu”, moja je stala, zbunila se i rekla „hvala ti ljubavi, uljepšala si mi dan”, (jutarnja konverzacija između dvije djevojčice od osam i trinaest godina). Naravoučenije, budite ljudi koji u drugima bude sreću, radost. Budite ljudi koji će drugi rado voljeti da sretnu. Širite osmjehe i toplinu, nema veze što napolju pada kiša i što je hladno kao u decembru. Budite Meli – budite Sunce. Budite zagrljaj, lijepa riječ, blaga, sa lijepim tonalitetom. Ujutru prvo pozdravite sebe, recite kao ja „Biso, osvanula si more, imaš priliku da i danas uživaš sa svima koje voliš”, skuvajte sebi kafu, čaj, očešljaj kosu, pođi na brzi hod, ugodi sebi i budi nekome lijep prizor, nemoj da te pamte po crnoj masti iz očiju, po breckanju i histeriji, jer ko zna kakav je sjutra dan, šta novo jutro nosi, hoće li nas uopšte biti. Biso, tebe su u želji dočekali, ljubili, mazili, pazili, pokaži da je najljepša stvar biti voljen i voljeti. I šta god da se dešava u nama, to ne treba da reflektujemo na druge, da ih trošimo i cijedimo, crpimo im dušu i emocije. Budimo kiša koja hrani plodno tlo iz kojeg će nicati nešto najdivnije. Ljubi vas Bisa dobri moji i mislite o ovome kad krenete negdje, dok ste na šalteru, čekaonici, dok čekate u redovima, širite ljubav i nek vas ljudi rado srijeću.
Uzdravlje i živjeli mi, srećni.