-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Prilikom jednog umjetničkog gostovanja u Parizu, Mihailo Mišo Janketić, tada već afirmisani glumac i slavom ovjenčani umjetnik s ekrana i dasaka koje život znače, sreo je svog starog znanca i prijatelja iz Begrada, znamenitog pisca Danila Kiša. Družeći se nekoliko dana sa tada već teško bolesnim i izmoždenim majstorom pisane riječi, sjećajući se mladosti i momkovanja po Beogradu, iznova mu je prepričavao pojedine teške i bolne uspomene, posebno iz ranog djetinjstva, ono što je cijelog života želio da zaboravi i kao teško breme skine s pleći, a što se iznova, sve dublje urezivalo u pamćenje.

Kiš ga je pomno slušao i sve to sa njim preživljavao, a onda ga posavjetovao:

– Znaš, ti si po vokaciji pripovedač i može se desiti da jednog dana poželiš da napišeš tu knjigu o svom životu, ali, najbolje je da odustaneš, jer tvoj život je čista konstrukcija! I moj život je bio neverovatan i jedva sam „prošao“ u literaturi sa knjigom „Bašta pepeo“. Za tvoju životnu priču sam apsolutno siguran da neće proći, jer je toliko neverovatna da liči na čistu izmišljotinu...

Miša Janketić je poslušao svog mudrog prijatelja, dugo ćutao i bolna sjećanja pokušavao da potisne u zaborav, tek gdjekad se prisjećajući nekih pojedinosti i sam uviđajući koliko je Kiš bio u pravu i pitajući se: Bože, da li će neko danas u ovo povjerovati?

Prilikom jednog susreta prije dvije godine, u njegovom domu u Ulici Svetozara Markovića u Beogradu, bard srpskog i jugoslovenskog glumišta je ipak, spontano i nenadno odškrinuo ta tvrdo zabravljena vrata i potekla je ta nevjerovatna priča, sjetna ispovijest, nikad do kraja neodigrana monodrama Miša Janketića: Moj otac Radomir je rođen u Trebaljevu Moračkom kod Kolašina 1908. godine. Njegov otac, moj djed Radivoje, koji je sedam godina tamnovao u zloglasnom Nađmeđeru, prodao je imanje u Trebaljevu, Bojićima, i kupio dio imanja, kulu sa okućnicom bega Šaovića u Šahovićima, odnosno Šaovićima, kako bi rekli mještani u današnjem Tomaševu. Otac je počeo gimnaziju u Kolašinu, ali je poslije, kad je djed prodao imanje u Trebaljevu i preselio u Šahoviće, nastavio u Pljevljima. Tu je sreo i upoznao moju majku Milicu, koja je bila rodom od Dajovića iz Bijele, odnosno Tušine, odakle su njeni doselili u Pljevlja. Moja majka se i rodila u Pljevljima 1913. godine. Tu je planula ona fina gimanzijska ljubav mojih roditelja koja će potrajati punih devet godina, do 1937, kada su se vjenčali.

Uoči samog rata 1941. godine moga oca mobilišu kao rezervnog poručnika. Majka ostane sa mnom i sa sestrom mi Milenom koja se rodila u međuvremenu, 1940. godine. Kad je došlo do sloma jugoslovenske vojske i kapitulacije Jugoslavije, kad su počeli progoni i diobe na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, jedna prijateljica, Mađarica, kaže jednog dana mojoj majci: „Milice, sprema se veliki pogrom, ovi kvislinzi i moji Mađari spremaju čudo, kupi djecu i bježi nekud iz Novog Sada...“

„Kud, kako, kad da bježim?“, zavapila moja majka? „Juče, juče da bježiš, Milice, ako misliš da spasiš ovu djecu“, rekla joj ta dobra žena, naglašavajući koliko je hitno, da mora bježati odmah...


(Sjutra: SKINULI JOJ DIJETE SA SISE)

---

Pomogla im Kraljica majka
Pošto je završila učiteljsku školu pod pokroviteljstvom Kraljice majke, Milica Dajović je dobila posao u Žepču u Bosni, a njen dragi, Radomir Janketić, po završetku prava u Beogradu, postao je sudija takozvanog Suda dobrih ljudi u Novom Sadu. I sam Bog zna koliko bi još trajala i kako bi se završila njihova ljubavna idila da Milica jednog dana nije presavila tabak i napisala pismo lično Kraljici majci. Ova plemenita žena je razumjela muku mlade djevojke i ličnim dekretom je premjestila u Novi Sad da radi kao poštanska službenica. Tako su se, konačno stekli uslovi da Milica i Radomir ljubav krunišu brakom i godinu potom dobiju sina-prvijenca Mihaila.