-PIŠE: BORIVOJE ĆETKOVIĆ

Kako u vremenu nevremena pisati o Komunističkoj partiji Jugoslavije, odnosno o Savezu komunista Jugoslavije, o jednoj istorijskoj epohi koja je osuđena, obezvrijeđena, ismijana, ispljuvana i iskarikirana, ali ne i shvaćena. Od početka devedesetih svjedoci smo sveopšte, drske rehabilitacije istorijske prošlosti, mijenjanja istorije Drugog svjetskog rata, poslijeratne izgradnje socijalističkog društva. Primjenjuju se današnji kriterijumi na prošlost i nametnuta su nam nova „naučna saznanja“, na osnovu kojih ne možemo razumjeti ni epohu niti šta je u njoj rađeno – rezultat. Dominira nacionalistički način mišljenja, negiran je duh revolucije, a prizvana je avet prošlosti, vraćeni smo u minulu epohu – u predratni kapitalizam. Desničarske ideje, mitologizovana svijest, razni oblici konzervativnog mišljenja i govor mržnje osvojili su javnu scenu. Drska i do sada neviđena revizija istorijske prošlosti, kao i odbijanje ne samo političara, već i brojnih „naučnih“ radnika da pravim imenom nazovu društvenu stvarnost u kojoj živimo, onemogućavaju samostalno mišljenje i kritičko promišljanje prošlosti i sadašnjosti. Nekritički, da ne kažem fetiški pisanoj istoriji, nije mjesto u istorijskoj nauci – znali su to i istoričari koji su stvarali u Titovoj Jugoslaviji, ali su bili suočeni sa nemogućnošću da saopšte istinu. To, dakako, nije problem karakterističan samo za Titovu vladavinu, jer, kako veli Dedijer: „otkako je svijeta i vijeka faraoni, carevi i imperatori, pape, patrijarsi, reis-uleme, kraljevi i knezovi, predsjednici republika i generalni sekretari ne vole baš mnogo da im se istina kaže u oči“. Teško je, dakle, pisati istoriju dok su njeni akteri na vlasti i dok su živi i dok se događaji ne završe. Muke u rvanju sa istorijom s promjenom aktera vlasti ostaju i dalje – oni koji vladaju prošlost ravnaju prema sadašnjosti. Mijenjanjem društva mijenja se i shvatanje istorije. U isti koš trpaju se entuzijazam graditelja socijalizma i vladajuća partijsko-državna vrhuška koja se pokazala kao nedorasla Ideji. Socijalističko društvo, ili preciznije društvo koje se legitimisalo kao takvo, bilo je rezultat stvaralaštva čitavog stanovništva, gradili su ga mnogi ljudi – oni su bili subjekt izgradnje. Djelo socijalizma je i to da je ogroman broj ljudi napustio težak seljački život i došao u gradove da gradi fabrike. Bilo je to vrijeme velikog socijalnog stvaralaštva.

Padom Berlinskog zida 1989. u SSSR-u i bivšim socijalističkim zemljama Istočne Evrope, kao i u svim jugoslovenskim republikama uveden je devetnaestovjekovni kapitalizam prvobitne akumulacije kapitala, ali i sa jednom bitnom razlikom u ovom novostvorenom sistemu uništeni su proizvodnja, a sa njome i radnička klasa. Njegove babice u svim bivšim socijalističkim zemljama bili su nekadašnji visoki državni i partijski funkcioneri i mafija.

Politička priča da će novi sistem (neoliberalni kapitalizam) biti bolji od prethodnog, bila je velika prevara, jer je ogromna većina naroda izgubila, u socijalizmu stečena socijalna, ekonomska i kulturna prava – žive paćenički i u beznađu.

I danas mnogi ljudi na prostorima Jugoslavije (namjerno ne pišem bivše, jer ni Austrougarsku ne nazivaju bivšom) socijalizam, Jugoslaviju i Tita doživljavaju kao svetinju. Razlog: živjeli su neuporedivo bolje i sigurnije u Jugoslaviji, nego što žive danas u svojim „nezavisnim“ državicama. Uostalom, u 170 država svijeta ulice nose Titovo ime – i to se mora poštovati.

Osnovni podaci o kongresima KPJ (SKJ) za period od 1919. zaključno sa 1969. godinom preuzeti su iz knjige „Naš put, pola veka revolucionarne borbe Saveza komunista Jugoslavije” (Komunist, Beograd 1969). Osnivački kongres (Kongres ujedinjenja) održan je Beogradu od 20. do 23. aprila 1919, kome su prisustvovala 432 delegata koji su predstavljali organizovane pripadnike klasnog radničkog pokreta iz cijele zemlje, sem Slovenije. Na Kongresu je osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Usvojeni su Podloga ujedinjenja i Maksimalan program.


Nastaviće se

---