Rešenje iz 1878. godine je bilo samo nužna privremena mjera za isticanje promijenjenog međunarodnog položaja Srbije poslije sticanja nezavisnosti. Suštinsko ustrojenje moderne diplomatske službe sprovedeno je donošenjem Zakona o diplomatskim zastupništvima i srpskim konzulatima u inostranstvu 1879. godine. U zakonskim odredbama ponovljene su kategorije šefova diplomatskih misija, ali su definisana mjesta sekretara i zvaničnika (attachĂŠs), koji su mogli da rade sa ili bez plate. Dragomane ili tumače mogla su da imaju samo diplomatska predstavništva na Istoku. Zakonom su bile određene i prestonice u kojima je Srbija mogla da ima svoja diplomatska predstavništva. Pored tri postojeća, u Beču, Carigradu i Bukureštu, omogućeno je da se otvore nova u Atini, Berlinu, Londonu, Parizu, Petrogradu, Rimu, na Cetinju i u Sofiji. Poslije donošenja zakona, diplomatska agencija u Bukureštu podignuta je na rang poslanstva i otvorena su tri nova diplomatska predstavništva: u Petrogradu, Parizu i Sofiji.

Istim zakonom ustanovljenja je konzularna služba Srbije. Zakonskim odredbama su određeni plaćeni i neplaćeni konzuli. Prva kategorija su bili karijerni konzuli (consules missi), a druga počasni konzuli (consules electi). Karijerni konzuli bili su podijeljeni u tri kategorije: generalne konzule (koji su mogli da budu i diplomatski agenti i otpravnici poslova), konzule (ili vicekonzule) i konzularne agente. Počasni konzuli nijesu morali da budu srpski državljani i mogli su da budu mještani grada u kojem je otvoren konzulat. Za karijerne konzule bilo je neophodno da se njihovo postavljenje predvidi budžetom, dok je za počasne konzule bio dovoljan samo knežev ukaz. U vrijeme donošenja zakona postojala su tri počasna konzulata, u Beču, Budimpešti i Vašingtonu. Srbija je otvorila prvi generalni konzulat u Budimpešti 1882. godine i za prvog generalnog konzula postavljen je Petar Stajić.

Pravilnik o konzularnoj službi donijet je 1882. godine. Područje djelokruga rada konzulata određivao je ministar svojim rešenjem.[...] U vrijeme donošenja Pravilnika nije postojala srpska trgovačka mornarica, već samo brod „DeligradËŽ kojim su prevoženi so i petrolej iz Rumunije. Ipak, unijete su i odredbe o dužnostima konzula prilikom zaštite interesa rječne trgovačke mornarice, jer se računalo da će srpska država uskoro početi da radi na tom polju. Osnovna dužnost konzula bila je da pomognu svim srpskim brodovima koji su se našli u nekoj vrsti nevolje. Potom, da vode tačne spiskove srpskih brodova i njihovih tovara. Mogli su da izdaju privremene brodske isprave u slučaju da ih vlasnik, odnosno kapetan broda izgubi. Konzuli su imali ovlašćenja zdravstvene policije i mogli su da pregledaju brod i posadu u slučaju zaraznih bolesti.

Konzuli su bili zakonski punomoćnici srpskih državljana u inostranstvu. Bili su dužni da vode knjige rođenih, vjenčanih i umrlih; spiskove svih punoljetnih građana; imali su ovlašćenja da vode računa o maloljetnim licima i drugim licima pod starateljstvom. Karijerni konzuli nijesu mogli da štite interese stranih konzulata i državljana, sa izuzetkom hitnih i važnih slučajeva za šta su tražili odobrenje ministra ili starješine nadležnog diplomatskog predstavništva. Konzuli su bili dužni da svaka tri mjeseca dostavljaju trgovinske i privredne izvještaje nadležnom šefu diplomatske misije ili ministru u mjestu sjedišta konzulata. U pogledu administrativnih poslova, najvažnija je bila pasoška služba. Konzuli su izdavali i vizirali pasoše srpskim državljanima i strancima koji su putovali u Srbiju. Mogli su da izdaju nove ili obnavljaju stare pasoše samo onim licima koja su živjela na teritoriji djelokruga konzulata. U pravnim poslovima mogli su samo da dostavljaju sudske pozive srpskim državljanima. U imovinsko-pravnim poslovima bili su ovlašćeni za zaostavštine i depozitnu službu, ali su imali pravo i da sastavljaju testamente.

Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)

---