-PRIREDILA: PETKA LUKOVIĆ

Vladika Nikolaj piše da Jugoslavija u poređenju sa hiljadugodišnjim državama na Istoku i Zapadu bila je zaista mlada država. Ali je po grijehu, kaže, bila stara i prestarela, i smrt je napala i udavila. Tuđinci su nas poklopili svojim mrakom; ubijani su ljudi, paljene kuće, stvarane partije, zavađana braća, odbacivana vjera, prodavana otadžbina. Narod je gunđao, ali, vremenom, i sam je hodio po primjeru zlatoljubaca. Prema mišljenju vladike Nikolaja, Drugi svjetski rat je nastao zbog moralnih prestupa država koje sebe nazivaju hrišćanskim. Duhovno stanje u Evropi, pa i u Jugoslaviji, prije rata bilo je, prema njegovom mišljenju, slično onom iz vremena kada su zbog ljudskih bezakonja uništeni gradovi Sodom i Gomor.

Vladika Nikolaj ističe da su mnogi nehrišćanski narodi zbog rđavih primjera hrišćana zamrzjeli i samoga Hrista. Ti, navodno prosvećeni, evropski narodi uznosili su se nad drugima, naglašavajući svoj progres i kulturu. Tragom takvih poklonika progresa i kulture pošli su i mnogi sinovi srpski, kaže Nikolaj. Pošli su za kulturom koja nije čuvar duše i tijela našeg, već neko novo neznaboštvo i idolopoklonstvo. Protiv takve kulture čita se ista molitva kao i protiv gordosti, mržnje i divljaštva, nasilja i grabeži, i svakog bogohulstva i nečovještva. Nikolaj predlaže da bi trebalo odrediti jedan molitveni dan u godini – kada ćemo se moliti Bogu za spas od nove idolatrije, srebroljublja i slastoljublja.

Nikolaj se pita: zašto je izbio tako strašni rat, koji je proizveo neviđenu pustoš u čitavom svijetu. Što se tiče Srba, on kaže da su se ranije, u vrijeme blagostanja, naročito srpska gospoda, stidjeli da idu u hramove na molitvu, napustili su slavljenje svetitelja i poveli se za najluđim idejama bezbožnika i nastranih ljudi. On opisuje rat kao vihor u kojem nam drugi čini ono što ne bi želio da se čini njemu. U stara vremena Bog je, da bi oholost ljudsku slomio i vještačku uzvišenost ponizio, mnogo puta kažnjavao neke narode. Vladika Nikolaj ima veliku rezervu prema onima koji misle da su pametniji od svoga srpskog naroda. Kritikuje velikaše koji samovoljno odlučuju o nacionalnim interesima. On podsjeća da je Bog gospodar svega i svako ima imovinu da bi je koristio ne samo za svoje, već i za dobro drugih.

Vinovnici dva svjetska rata nijesu poštovali božansku pravdu i vlast. Na prva mjesta posadili su svoje političare, finansijere, basnoslovce – a ne Hrista. A kada je buknuo rat, bježali su u pećine i rupe zemaljske da bi našli skloništa. Pitali su se da li ima Boga koji bi ih izbavio od sijača smrti. Svi idoli sa kojima su za trpezom ovoga svijeta sjedjeli – nijesu pomogli. Nikolaj savjetuje Srbima da se prođu onih koji neće da znaju za Boga i vrate se svojoj Crkvi – kako bi se izbavili od propasti. Iako su teški naši grijesi, Božija milost je veća, govori Nikolaj.

Najljepši uzor srpskom narodu je Sveti Sava, koji je naš vatreni branilac pred Bogom i pred drugim narodima. Ali, Sveti Sava je i naš tužilac. Zbog škole bez vjere, zbog politike bez poštenja, zbog vojske bez jedinstva duha, zbog prljava jezika i bogohulstva, zbog uvrede roditelja – tuži nas i opominje Sava. On se moli da zaslužena stradanja ne dovedu narod do propasti, već do otrežnjenja i preporoda.

Blago narodu čiji se vladar oduševljava Bogom. Srpski narod je imao takve vladare. U stara vremena, glavari srpski držali su istu vjeru kao i narod; a u novije vrijeme, kaže Nikolaj, nastala je provalija između vjere naroda i umišljene gospode, koju je prekrio mrak nevjera. Savjetuje da ratujemo protiv laži i zlobe u sebi i rat među narodima će se spriječiti. Navodi riječi iz Psaltira: Milost i istina sretoše se, pravda i mir celivaše se. To su riječi cara Davida, koji je doživio da ratuje čak i sa svojim sinom; ali, najteži rat bio mu je borba sa svojim grijehom. Povodom toga napisao je Pedeseti psalam, u kojem se kaže: grijeh je moj stalno pred očima mojim i od mnoštva bezakonja mojih operi me Bože.


(NASTAVIĆE SE)

---