-PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

I Bog je, mislim, zaokrenuo glavu – da ne gleda takav zločin.

A suton taman, ledena kiša mlazevima udara, uz vrlo visoku kanjonsku stijenu, iznad rijeke sto pedest metara, blizu naše bašte u Kruševu – ja uz babu Simanu ležim poprečke; baba je brana da se ne otkotrljam niz strmu stazu, a brvnara stara u bašti gori, zapalile je ustaše, u njoj gore živa tri staračka tijela: Jevto Blečić, usamljenik, Jole Radović nepokretni starac, Lazar Blečić, bogomoljac. Otkine se poneki jauk iz vatre koja uprkos kiši, bukti i plaminja.

Preko rijeke, na Mioči jarko plamti naša kula u kojoj je sva građa lučeva, a za rogovima skrivene eksplodiraju bombe mojih stričeva: Davida, Branka, Simeuna, Pavla i oca Matija. Baba plače i jauče. Ja drhtim zbog hladnoće i straha. Ne znam gdje je familija, gdje je otac...

Plamen zapaljene kule preko rijeke toliko je visok i živ – da se njegov odsjaj poigrava na stijenama i na velikom viru rijeke kod Mostišta. Ustaše povremeno pucaju vjerovatno u tijela mučenika, najposlije se čuje njihov gromoglasan kikot, i još jedan hitac odjeknu u litici, zajedno sa groznom cikom psa zeljova... I njega su ubili tog tamnog sutona.

Od tijela bogomoljca Lazara, ostala je, kako se poslije vidjelo, nesagorela jedna noga, jer se odupirao da ga ustaše ne gurnu u vatru sa čuvalom na leđima, psujući krvnike:

– Oša, vaške, osim Krsta!

Ta se psovka čula do stijene uz koju smo ležali poprečke baba i ja. Tog dana bio mi je rođendan – kako su mi kasnije ispričali, dan Cara Konstantina, jun 1943, a imao sam sedam godina i, eto, sto i sedam strahova. Tada nijesam znao kad mučenici umiru, njihov glas traje dugo, godinama se javlja, kao i slika kućne ploče, ognjišta poslije požara. Noć je ledena, na vrhu planine snijeg, u duši zgarišta tinjaju, strah ih budi i trza.

Trideset ljeta poslije tog strahovanja, bio sam u sobi, daleko od zavičaja. Upala je u sobu naglo moja žena Veselinka:

– S kim to toliko pričaš – pitala me je uplašena.

– Sa strahom i sa njima, jedva sam izgovorio drhtavo.

– Izađi odmah na terasu, blijed si... Treba ti kiseonik – kazala je uplašena.

I izašao sam, ali miris zgarišta i sagorela ljudskog mesa nije brzo nestao. Ono što moj krvotok pamti – dugo traje. Ime mu je djetinji strah.

Ovu priču ispričao sam svom prijatelju Vasiliju Blečiću, kada je počeo brinuti o gradnji mog groba kod Uspenija. Ispričao sam je da čuje i moj sin Duško, i zamolio ih da uvjek budu protiv grijeha.

Dužan sam pred Bogom – da priču zapamte i drugi koji nijesu u jednom danu doživjeli toliko tuđih grehova i sto i sedam mojih strahova – dječijih, ali neprolaznih.

Život je, na neki način, velika opasnost, ali ima i sunce nade. Jeste... tako... sa Božijom voljom. Ovo izgovaram kao đak bez krivice.

Gospode, otvori mi vrata molitve i smirenja. Znam postoji jedna kula na rijeci, nesagorela, sa sedam vrata i tek izgovorenom Riječi – nada. Starci govore: život je na jedna vrata uđeš, na druga izađeš. Ako između toga nema nade, život je ljuštura straha, koju neka oluja zatrpa.

Gospode, otvori mi vrata molitve i smirenja. Spasi ovaj svijet koji ubrzano žuri u smak.

U tvojoj Knjizi sa obale rijeke piše i ovo:

– Čovječije biće ima svoju veličinu i bol. Pred Bogom to je mrav, onaj sitni. Pred prolaznošću nekadašnja sjenka.

Situacija sa čovječijom dušom može biti sasvim drugačija. Ako je čovjek u životu tjeskobnu našao smisao svog postojanja, svog sopstva, i Bog nagradi njegovu dušu, milost, dobrotu, djelo. Samo oni koji ne traže i ne nalaze takvu veličinu i ljubav – misle da je Bog prema njima nepravedan. Takvi su uzaludno postojeći – praznoduhi.

U tvojoj knjizi sa rijeke ima i ova poruka:

– Postoji čovjekov život koji se još nije dogodio, zato što u čovjeku živi strah i od budućih događaja. To je, kaže se, neki prapredosjećaj u kome je potisnuto u podsvijest ono što se događa – sada.

Milioni ljudi zbog toga pate. Zbog toga su sve punije psiho-bolnice, čiji će bol stanovnika postati nemjerljiv u budućem vremenu. Jer su bolesnici i oni koji šetaju gradom, prividno kao zdravi ljudi.

Sve je to zato što je čovjek izabrao zavičaj bez Boga, prirode, i duha. Izabrao je vampirizam, ludovanje, samoukidanje, gordu sebičnost, glodarstvo.

U savremenom svijetu čovjekove otuđenosti, na primjer u Americi, postoji zakon o vojsci, u kome je fiksirana odredba za muške i ženske seksualne partnere – da mogu mijenjati polne organe, tj. muško da je žensko i obrnuto; pa je takva operacija besplatna, naravno da bi u kasarnama i u ratu, mogli biti pod apsolutnom komandom, disciplinom, a sa druge strane da imaju slobodu životinjskog seksa. To je životinjska farma! A, eto, nazivaju je sloboda, civilizacija. Zar može neko dokazivati da je Bog prema takvima nepravedan!

Postoji apsurd življenja i ništavilo. Postoji strah od budućih događaja. Ta se knjiga naziva smak.


(NASTAVIĆE SE)

---