U Crnoj Gori još nije izrečena maksimalna kazna zatvora od 15 godina za silovanje, iako je u poslednjih devet godina čak 45 žena prijavilo da su bile žrtve tog gnusnog čina. Prema poslednjim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), tokom 2018. zabilježeno je osam slučajeva silovanja, kao i jedno krivično djelo silovanje u pokušaju. Prema ranijim podacima MUP-a od 2010. do 2017. godišnje je registrovano prosječno pet silovanja, najmanje ih je bilo 2016. – dva, a najviše u 2017. godini čak deset.

Prema poslednjim podacima, prosječna kazna koja se izriče za krivično djelo silovanje je tri godine.

Kriminalističar i profesor Univerziteta Crne Gore Velimir Rakočević kaže za „Dan” da ne postoji opravdanje što još nije izrečena maksimalna zatvorska kazna za silovanje, kada imamo u vidu da se za manja krivična djela, izriču kazne od tri ili više godina. On upozorava da iako bilježimo porast broja prijavljenih slučajeva silovanja to ne znači da su se sve žrtve obratile policiji, a sve zbog straha od stigmatizacije.

– To što se bilježi veći broj prijava ne znači da su sva ta nedjela došla do policije i da su se izvršioci našli pred licem pravde. Naprotiv, „tamna brojka”, odnosno broj neprijavljenih slučajeva u odnosu na jedan prijavljeni, kod silovanja je čak do deset. To je praksa u svijetu, a ne samo kod nas. Dodatni problem je i što neke žrtve ništa i ne prijave, osim kada su suočene sa maksimalnim posledicama, kada ne mogu sakriti tragove nasilja, jer se boje osude okoline iz razloga se, na žalost, od žrtve pravi krivac – navodi Rakočević.

U NVO Crnogorski ženski lobi godinama ukazuju na neadekvatne sankcije za sve vidove nasilja, pa samim tim i silovanje, jer se ni za jedno od nedjela koja se tiču zaštite fizičkog, ali i psihičkog integriteta ličnosti, ne izriču maksimalne kazne.

– Žrtve silovanja prolaze kroz posebne i velike traume i obično bivaju okrivljene i stigmatizovane. Ukoliko neka djevojka ili žena odluči da prijavi silovanje, to se često dovodi u pitanje, počev od toga da li se zaista radi o silovanju i da li je silovatelja izazvala. Preispituje se njena moralnost i kako je dozvolila da se tako nešto desi... I upravo zbog svega ovoga moramo shvatiti da niko ne bira i ne pristaje na nasilje. Sigurno je da se desi više slučajeva nasilja nego što se prijavi, ali žrtve ne smiju da progovore. Razlog je, naravno, stigma jer i ako se upuste u sudski proces, one su same sebi jedini svjedoci, a i kada se sve završi ostaju žigosane za cijeli život – upozoravaju u Crnogorskom ženskom lobiju.

U toj organizaciji kažu da je neopravdano da sudski procesi za silovanja traju u nedogled, što prouzrokuje još veću patnju i traumu kod žrtve.

– Kada se kazna izrekne, ona mora biti odgovarajuća i opominjuća za one koji možda planiraju takvo nedjelo. Moramo pomenuti i takozvani „štokholmski sindrom” gdje žrtve boreći se da spase život kriju da su silovane u produženom trajanju i krive sebe za to. To često imamo kod djevojčica koje su žrtve nasilja nekog bliskog lica i same sebe krive za to što im nasilnik radi. Preispituju se da li su ga nečim izazvale, nešto pogriješile – upozoravaju iz Crnogorskog ženskog lobija.

M.S.

---

Društvo da zaštiti žrtvu, a ne da je stigmatizuje
Velimir Rakočević ističe da je Crna Gora napravila veliki iskorak kada je prilikom tretmana žrtve silovanja usvojila evropske standarde. Navodi da je jedna od tih stvari i pravilo da se žrtva saslušava samo jednom i da joj se obezbjeđuje psihološka podrška što je značajan iskorak u njenoj rehabilitaciji i vraćanju normalnom funkcionisanju.

– Silovanje jeste trauma za cijeli život, ali kompletan sistem treba da učini sve kao i društvo da žrtva bude zaštićena, a ne stigmatizovana. Stigma je veliki problem u patrijarhalnim društvima kao što je naše – kazao je on.