-Priredio: Miladin Veljković

Po programu pojedinih predmeta može se zaključiti da je kralj prelazio ne tako opširno gradivo, jer je njima bio tačno utvrđen obim materije. Usvajanje znanja iz stranih jezika takođe nije teklo istim tempom. U francuskom je akcenat bio na diktatu i gramatici, u njemačkom isključivo na gramatici, a u engleskom na konverzaciji i čitanju odabranih tekstova iz engleske književnosti.

U petnaestoj godini kralj je dobio novog guvernera, potpukovnika Jovana Miškovića. Bilo je onih koji su smatrali da ta promjena nije dobrodošla zato što se kralj od šeste godine družio sa Dokićem i stekao čvrsto povjerenje u njega. Dokić je ostao uz kralja i kada su ga, poslije razvoda i abdikacije, majka i otac napustili. U ruskim novinama postoji članak o kralju Aleksandru iz 1891. godine, u kojem se kaže da je kralj u djetinjstvu pitao majku da li sva djeca imaju Dokića. Kada mu je odgovoreno potvrdno, pomirio se sa činjenicom da ima uz sebe stalnog pratioca. Doktor, profesor i vaspitač, Dokić je ostvario veoma blizak kontakt sa kraljem. Kralj Dokiću nije persirao, oslovljvao ge je sa „dragi moj Dokiću”, a potpisivao se sa „tvoj Saša”. Dokić je, u neku ruku, bio i najbliži kraljev srodnik, može se reći i neka vrsta zamjene za porodicu koja se raspala.

Dokić je uživao povjerenje kralj Milana, ali i kraljice Natalije. Obavljao je svoje obaveze cijele 1889. i 1890. godine do septembra mjeseca. Konstituisanje Državnog savjeta 1890. godine povuklo je za sobom i promjenu kraljevog guvernera, jer je Dokić postao predsjednik te ustanove. Nova dužnost uzimala je Dokiću toliko vremena da ga za vaspitanika nije ostajalo dovoljno. Guverner je morao biti neprestano uz kralja, a dešavalo se da Dokić nije stizao u dvor po dvadeset četiri sata. Guverner nije bio na kraljevom rođendanu 14. avgusta 1890, nije mu poslao ni čestitku, čak mladom kralju nije zahvalio na čestitkama povodom krsne slave. Otac nije krio očekivanja da guverner svakog trenutka treba da bude uz vaspitanika i da je poželjno da ima ugledan činovnički položaj, ali ne takav koji mu oduzima sve vrijeme i koji ga eksponira kao partijsku ličnost. Dokić je podnio ostavku, te je otac na njegovo mjesto postavio pukovnika Jovana Miškovića. Izuzetna marljivost u poslu, odanost pozivu, istraživačka i naučnička radoznalost i istrajnost bile su osobine koje su preporučile Miškovića za tako odgovornu i visoku funkciju. Uz to, bio je kum prvog namjesnika Jovana Ristića i blizak liberalima. Na toj dužnosti je ostao dvije godine i šest mjeseci.

Ukaz o Miškovićevom naimenovanju za guvernera objavljen je 30. septembra 1890. godine. Već 9. oktobra održan je sastanak dotadašnjih kraljevih profesora pod predsjedništvom kralja Milana. Na njemu je sastavljen novi raspored predavanja za nastupajuću školsku 1890/1891. godinu. Istog dana se novi guverner preselio u dvor. Noćivao je s kraljem Aleksandrom u jednoj sobi, krevet od kreveta rastavljen samo za jedan metar. „Pazio sam na cjelokupno njegovo ponašanje i radnje i danju i noću i otklanjao sve što bi štetno uticalo kako na njegovo zdravlje, tako i na vaspitanje. Nikada ga noću nijesam ostavljao; doručkovao, ručao i večerao uvijek zajedno s njim, i samo poslije ručka, za vrijeme odmora, i to svakog drugog dana (od 13.30 do 15 sati) odlazio svojoj kući na viđenje sa ženom i djetetom”, zapisao je Mišković u dnevniku.

Guverner je zabilježio da je kralj bio veoma pažljiv na časovima, da se za časove marljivo pripremao, da je pokazivao odlično pamćenje, ali da nije volio da piše i hvata bilješke. Završne ocjene je dobijao na kraju školske godine pokazujući znanje iz gradiva koje je tokom godine slušao. U vrijeme gimnazijskog školovanja kralj je pokazao solidne rezultate, a ocjenjivan je za pažnju i vladanje, godišnji prosječni uspjeh i uspjeh na završnim ispitima. U školskoj 1889/1890. sve tri ocjene su iznosile oko četiri, a 1890/1891. približile su se najvišoj ocjeni 4,96.

Sa navršenom petnaestom godinom života okončano je kraljevo gimnazijsko obrazovanje. Posebna komisija – kojoj je presjedavao kralj Milan, a u čiji su sastav ušla sva trojica namjesnika, predsjednik vlade Nikola Pašić, ministar prosvjete i crkvenih djela Andra Nikolić i ministar pravde Gligorije Geršić, staratelji Lazar Dokić i Nikola Krstić, te lično guverner Mišković – odlučila je da je „prema zadatku Njegovog Veličanstva i u državnom interesu” potrebno da kralj od jeseni 1891. godine počne učenje po univerzitetskom programu.[...]

(Nastaviće se)

---