-Priredio: Miladin Veljković
Karađorđe Petrović nije bio nosilac nijednog civilnog zvanja osim vrhovno-ustaničkog, a Miloš Obrenović je nosio najviša samoupravna civilna zvanja i sva ustanička vojna zvanja. Karađorđević je izabran za predvodnika Prvog ustanka iz nebuha, nepripremljen i iznenađen tim izborom, a Obrenović je, uslijed prilika u kojima je stasavao i gradio civilnu i vojničku karijeru, bio predodređen za vođu Drugog ustanka. Prvom je bilo teže, drugom je bilo lakše. Prvi nije znao šta ga čeka, drugi jeste, ali ni jednom ni drugom nije bilo lako, jer biti prvi među anarhičnim i zavidljivim Srbima, prema izreci nastaloj u to vrijeme, nije bilo nimalo jednostavno.
Karađorđe je uporno odbijao zvanje knez, koje su mu Rusi nudili, Miloš ga je sam rado prihvatio, možda i zato što je već bio jedan od starješina knežinske samouprave, a njegov takmac nije bio nosilac nijedne samoupravne titule.
Karađorđu je polagana zakletva vjernosti, Milošu nije, a objašnjenje se može naći u činjenici da je između orašačkog Sretenja i takovskih Cvijeti prošlo više od jedanaest godina. Vjernost, sloga i povjerenje bili su preduslovi za uspjeh ustanika. O tome se malo znalo 1804. godine, pa su o ovom bolnom srpskom problemu morali voditi računa traženjem rješenja u zakletvama vjernosti, kako bi se suzbile izdaje. Godine 1815. već se steklo bogato ratno i političko iskustvo, koje je podrazumijevalo slogu i vjernost voždu ako se želio postići uspjeh, a to je bio osnovni cilj ustanika.
Titulu vožd ustanici su držali za vladalačku, vojnu i civilnu, pa su namjeravali, kao njihovi srednjovjekovni preci, da miropomažu naslednog Karađorđa. Sveto miro je donijeto čak iz Rusije, ali do miropomazanja nije došlo. Miloš Obrenović je brzo zamijenio titulu vožd knezom, ali je nasledstvo prestola stekao tek 1830. godine, kada je izvršen čin miropomazanja. Srpski novovjekovni vladar pridružio se srpskim srednjovjekovnim vladarima Božjim mironosenjem, skromnim vjerovanjem da je Božiji predstavnik na zemlji, ali daleko od srednjovjekovnih vladarskih shvatanja. Ipak, bio je to čin sasvim dovoljan da kod Srbijanaca oživi poštovanje prema vladaru, nosiocu vrhovne vlasti u državi Srbiji.
Ideju da su oba ustanka, uključujući i Hadži Prodanovu bunu, jedinstvena pojava, ratni period Srpske revolucije (1804-1815), inače vremenski okvir ove teme, vidimo i u činjenici da su i Karađorđe i Miloš bili predvodnici ustanka, odnosno voždovi. Nekada, kada su udarani osnovi dvjema srbijanskim dinastijama – Karađorđevićima i Obrenovićima – podjela na Prvi i Drugi ustanak bila je izvedena s ciljem da se slavi i veliča svoj ustanak i svoja dinastija. Takva podjela neophodna je i danas za proučavanje oba ustanka, ali je izgubila dinastijsko obilježje, a time i prepreku da se sagleda kao pojava neprekidnog rata Srba protiv Turaka, od 1804. do 1815. godine.
Često pominjani Milan Đ. Milićević je još 1876. godine osjetio ovaj problem, kada je pisao da su Karađorđe i Miloš 'porasli i očvrsli, jedan u osoju a drugi u prisoju Rudnika planine'. Nesporan je značaj ove planine za srpsku povijest, i stariju i noviju, a u ovom slučaju bio je čvrsta spona ustanika i njihovih vođa u 'vaskrsu srpskog imena i srpske države' i mudar uput u ostvarivanju prava srpskog naroda u budućim vremenima. Milićević je davao prednost Karađorđu u ratnom predvodništvu, Milošu 'u vaskrsu srpske državne ideje'. O jedinstvu srpskih ustanaka davno je pisao advokat Marko Stojanović, a Srbi brzo zaboravili: 'temelji naših kuća leže na temelju što ga postavi Đorđe, i... krovovi naših kuća stoje pod krovom što ga postavi Miloš'.
Novovjekovna istorija srpske države počinje s Karađorđem i s Milošem.
Kako je ustanička država funkcionisala u Prvom i Drugom srpskom ustanku najbolje se uočava na osnovu odnosa voždova i vojnih i civilnih starješina. Međusobni odnosi 'svih voždej narodnih', kako piše u jednom dokumentu, u ličnim dogovorima i prepisci ili u kolektivnim (Narodna skupština, Praviteljstvujušći sovjet), ispoljavali su se na razne načine, od prijateljskih i srdačnih razgovora do neugodnih rasprava i tuča.
(NASTAVIĆE SE)