-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Uoči konferencije neangažovanih zemalja započeta je „široka i izdiferencirana akcija” prema većini zemalja učesnica. U skladu s tim, u mjesecima koji su prethodili konferenciji Moskvu su po pozivu posjetili Sukarno, Nkrumah, Abud, predsjednik vlade Somalije, Nehru... Poseban pritisak vršen je na Nasera koji je zbog politike koju vodi bio izložen i sovjetskoj kritici. U sovjetskoj štampi napadno su ignorisane diplomatske akcije Jugoslavije dok su, istovremeno, isticani doprinosi Gane, Gvineje i drugih afričkih država. Posjeta Kosigina Indiji i kredit od 125 miliona dolara dat toj zemlji u Beogradu je tumačen kao jedan od razloga suzdržanosti Nehrua prema susretu u Beogradu. Jugoslovenske diplomate su uočavale da je delegacija sovjetskog komiteta solidarnosti sa afro-azijskim zemljama, predvođena Leonidom Brežnjevim, iznenada posjetila gotovo sve zemlje zapadne i sjeverne Afrike u kojima je boravio i Josip Broz Tito, što nije smatrano slučajnošću. Procjenjivano je da je u pitanju pokušaj Moskve da potvrdi svoj prestiž u tom dijelu svijeta i omete posjetu Tita i kod svojih domaćina stvore utisak „da je SSSR osnovna garancija za očuvanje nezavisnosti i obezbjeđivanje njihovog privrednog i političkog razvoja”. Isti osjećaj i tumačenje pratilo je i pojačanu diplomatsku aktivnost SSSR u južnoj Americi. Na istom tragu su bila tumačenja najave Hruščovljeve posjete Maroku, koji su neposredno prije toga prije toga posjetili Tito i Naser. Pažljivo je praćeno i zanimanje Dobrinjina za neangažovane zemlje i njihovo okupljanje i tumačen njegov stav „da nije vrijeme za novi Bandung jer postoje mnoge prepreke i različiti interesi”. U Beogradu su tumačene i riječi A. Mikojana da će Moskva „biti za ukoliko konferencija bude usmjerena protiv imperijalizma i kolonijalizma”. Nasuprot tome, kod diplomatskih činovnika Sovjetskog Saveza bila je vidna suzdržanost prema svakom pokušaju da se razgovara o budućoj konferenciji. Opterećeni lošim odnosima sa SSSR, u Beogradu su i u toj inicijativi Moskve vidjeli nastojanje da se ponište rezultati jugoslovenske diplomatije i oslabi pozicija Jugoslavije u tom dijelu svijeta. Bilo je i nagovještaja da samo učešće Jugoslavije garantuje da konferencija „ne može da bude antikomunistička, ali je iz svih pribranih informacija izvlačen zaključak da SSSR prema budućoj konferenciji zauzima „veoma negativan stav”. SSSR je insistirao da se konferencija izjasni u prilog stava o razoružanju i osudi naoružavanje Njemačke. Po pitanju Njemačke, Hruščov je otvoreno govorio da „neutralne zemlje ne mogu da budu neangažovane”. Sličnog sadržaja su bile i poruke koje je slao Naseru, Nehruu, Kvadrosu. U Moskvi su očekivali podršku i za predloge o rješavanju berlinskog pitanja i zaključivanju mirovnog ugovora sa Njemačkom. Sovjetske diplomate su nedvosmisleno ukazivale da će stav SSSR prema konferenciji zavisiti „od stepena odlučnosti neangažovanih zemalja da osude Zapad za vođenje Hladnog rata”. Primjetna su bila i nastojanja da se oslabi pozicija Jugoslavije. Pritisak je posebno bio usmjeren ka afričkim liderima (Sudan, Gana, Gvineja) i Kubi da istraju „na liniji lagerskih stavova”.
Poslije pripremnog sastanka u Kairu, a prije same konferencije u Beogradu, jugoslovenske diplomate su imale značajnu diplomatsku aktivnost. Na to su ih, uz ostalo, kao domaćina buduće konferencije obavezivali i zaključci Komiteta diplomatskih predstavnika, koji je zasjedao u Kairu od 21. juna do 5. jula 1961. Među navedenim aktivnostima od posebne važnosti je bila činjenica da je već 8. jula 1961, poslije višemjesečnog odlaganja, Nikita Sergejevič Hruščov u Moskvi primio Koču Popovića. Bio je to siguran znak da će sovjetska politika, poslije perioda u kome je nastojala da onemogući, a u javnosti ignoriše ideju o okupljanju lidera neangažovanih, nastojati da aktivno utiče na stavove učesnica Konferencije. U razgovorima Hruščova i Popovića ni jednom riječju nije bila spomenuta Beogradska konferencija ali se Nikita Sergejevič svojski potrudio da svom sagovorniku, a time i jugoslovenskoj diplomatiji, nametne sovjetske poglede na rješavanje „njemačkog pitanja”, likvidacije kolonijalizma i pitanja razoružanja.
Avgust 1961. je bio ispunjen brojnim susretima sa diplomatskim predstavnicima SSSR. U razgovoru sa pomoćnikom državnog sekretara za inostrane poslove Ivom Vejvodom, koji je vođen samo nekoliko dana prije otpočinjanja podizanja Berlinskog zida, ambasador SSSR u Beogradu Jepišev je posebno uporno insistirao na pitanju Njemačke. Uočljiva je bila tendencija, gotovo pritisak sovjetske strane da Jugoslavija u što kraćem vremenu potpiše separatni mirovni ugovor sa Istočnom Njemačkom. Jugoslovenski stav da po pitanju Berlina treba „sve neophodno i moguće učiniti da dođe do pregovora i kompromisnog rješenja” Jepišev je sa ljutnjom odbacivao. Po njegovom mišljenju, događaji u Berlinu bili su za odnose socijalističkih zemalja i Zapada od najvećeg značaja poslije Drugog svjetskog rata i oko njih se „nije moglo stajati po strani”. Jugoslovenska objašnjenja da „insistiranje na pregovorima”, o čemu su vođeni razgovori sa neangažovanim zemljama, suštinski znači moralnopolitički pritisak na „one koji ne žele da pregovaraju”, za Jepiševa su bila neprihvatljiva.
(NASTAVIĆE SE)

---