<br />Neću ništa novo reći ako kažem (napišem) da se ovaj svijet okrenuo naglavačke. Odavno to znamo i vi i ja, ali me ova moja misao i riječ neće ostaviti na miru, dok to i ovog puta ne podijelim sa vama. Dakle, sve ono što je nekada bilo postavljeno baš kako treba „od glave do pete”, sada se izokrenulo, tako da je „peta’’ vrlo drsko „smaknula glavu’’ i maršira li maršira. Ubijeđena sam da nema nijednog segmenta u svim sferama društva gdje se nije desila degradacija i gdje nije zavladalo sve ono loše. Bez pardona, bez stida, bez osjećaja da mu tu nije mjesto. No, to sam kroz svoje tekstove, nadam se dobro (ali još nedovoljno) „šibala’’ pa ću i dalje sa zadovoljstvom takvima biti „trn u oku’’. Ono što bih danas da „turim na dnevni red’’ jeste jedna naizgled bezazlena tema. Naime, pade snijeg prije par dana u našem „Belom gradu”, a poče opšta kuknjava k’o da padaju ćuskije ili ne daj Bože bombe. Pomamio se narod jer- Bože mili čuda velikoga, otkud snijeg usred decembra!? Zakukaše i oni sa TV-a, pa vele opet je iznenadio putare, o jadu se zabaviše čisteći ovu „napast’’. Nisu ga ni ovaj put očekivali, jer vjerovatno misle da je snijegu vrijeme da pada usred ljeta. Rekoh već na početku teksta da se svijet okrenuo naglavačke, pa tako i snijeg, ni kriv ni dužan, ispade kao da je u najmanju ruku ratni zločinac. Bruje opet ovi sa TV-a da ne izlazimo bez prijeke potrebe, a ako već moramo onda da hodamo kao po jajima i da se natrontamo i po mogućnosti ne dišemo.
A napolju prava, pravcata, predivna idila! Škripi pod nogama, škripi u nozdrvama, zašarenile se grane, bajkoviti su i drveće i parkovi. Sve je blistavo i čisto! Međutim, mnogi ne misle tako, njima padne mrak na oči kad padne snijeg. Zabarakadirali se u svoje odaje, spustili roletne i čekaju da „invazija’’ prođe. Pošto nisam od te fele, hvala Bogu, krenuh s osmijehom u šetnju da podijelim zadovoljstvo sa rijekom Savom i da je u toj čaroliji osjetim i zagrlim. Na izlazu iz zgrade sretoh komšinicu koja je na sebe navukla sve što je imala u ormaru, pa kroz dva šala promrmlja: „Jao, nemojte izlaziti, ako baš ne morate, mnogo je hladno i klizavo’’. Osmijehnuh se, pa uzvratih: „Ne moram, ali baš želim, obećala sam Snešku Beliću da idemo u šetnju!’’ Pogleda me komšinica k’o da sam pala s’ Marsa pa uteče da raspojasa, jer trebaće joj sat vremena najmanje. Pomislih, šta se desilo sa nama, ‚ajde što je knjiga nažalost za mnoge bila i ostala bauk, ali čime je stari dobri snijeg zaslužio to nezahvalno priznanje?Od svega napravismo nauku, prirodu zanemarismo, ili još gore gušimo je i bježimo od nje kao đavo od krsta. Šta bi sa onim vremenima kada su kiše bile sinonim za poljubac, kada su vjetrovi bili prijatelji zagrljaja, kada su pahulje, velike sniježne pahulje bile zaljubljene u romantiku? U svemu tome, nekada je stanovalo sunce, razdragano i ogrnuto osmijehom. Pogubiše se negdje konci jednostavnog, skromnog i lijepog, i zapletosmo se u nezadovoljstvo, površnost i apatiju.
„Sneg je opet, Snežana’’, pjevušim davnu i divnu pjesmu Šabana Šaulića dok hodam ruku pod ruku sa nadom, želeći da se vratimo prirodi, da se iskreno radujemo njenom zovu. Snijeg je opet, i neka je, i neka potraje! On je naš vjerni prijatelj i onda kad mora da „otputuje’’. Snijeg nikada neće i ne može biti bauk, poručujemo u glas i ja i moj bič. A oni za koje jeste su kič.
(Autorka je pjesnikinja)

---