Samačko domaćinstvo sedamdesetogodišnje Cvijete Krivokapić blizu Gurdića u Kotoru, sobičak u ruševnom zdanju pored zgrade Centra za socijalni rad, na obodu svetog franjevačkog groblja, opstaje već 18 godina, uprkos požaru, olujnim kišama, burama i nevremenima. Gorjelo je to domaćinstvo za Badnji dan prije desetak godina, pa se ponovo iz pepela dizao njen mali dom, uvijek uz pomoć dobrih ljudi, onih iz Opštine, čestitih vjernika- hrišćana, nekad dobronamjernih građana, koji cijene Cvijetinu dobrotu i poštenje. U ovaj trošni objekat uselila je uz odobrenje Opštine Kotor još 2000. godine, a od kada je prešao u ruke privatnog vlasnika, Cvijeta živi u stalnoj strepnji da je ne isele iz njenog „doma“, jedinog koji ima. Iako nije priključen na vodovodnu mrežu i nema sanitarni čvor, Cvijeta se snalazi i ne žali se: „Dobro je, hvala Bogu“. Ranije su je već upozoravali da je objekat u koji se smjestila, nekada vlasništvo bivše „Jugooceanije“, sada privatna svojina i da će kad-tad morati odatle da iseli, jer privatnik ima svoje planove. Razumije ona to, ali od zajednice, od lokalne uprave i od tog vlasnika očekuje da je prethodno zbrinu, da na vrijeme zbrine svoje pokućstvo, da ne ostane na ulici, jer Cvijeta nema nikoga, sama je.
-Strah me da me ne tjeraju da idem odavde, da bi mogli da grade. Nadam se da će Opština da vodi računa o meni, ko će drugi, nema ko. Dok je bio u opštinskoj vlasti, Emil Kriještorac mi je pomogao da iz pepela ponovo podignem svoj mali kutak, napravili su mi krov, izolovali od vlage. Sada kad se on povukao iz politike, ne znam kome da se obratim za pomoć, jer nemam nikoga od rodbine, sama sam, požalila se Cvijeta u razgovoru za naše novine. Objašnjava da je od žene, koja je koristila susjednu prostoriju kao ostavu, saznala da su je novi vlasnici upozorili i „naredili“ da iznese stvari, da iseli odatle, jer hoće da je ruše. Pošto se radi o prostoriji u sklopu istog objekta, rušenje se odnosi na kompletnu građevinu, koja je u drugom dijelu ruševina.
-Ako sruše taj dio, srušiće i moju sobu. Prije je dolazio jedan momak, pričao je s nekim telefonom, nosio je lap-top i rekao mi da su on i njegov brat kupili ovaj objekat. Odgovorila sam mu da nemam gdje, nemam ni kuće ni kućišta, bez ovo gdje sam sad. Ako dođe do toga da iselim, rekoh, neka mi daju negdje stan, jednu garsonjeru, gdje ima struje, vode. Kazao je da bi trebalo da bude tako kako kažem, ali ne znam da li mogu da se oslonim na njegove riječi, kaže Cvijeta i priča kako se doselila sa sela, iz Cuca, bez igdje ičega. Radila je u Industriji ležaja, onda su nju i druge kolege i koleginice proglasili „tehnološkim viškom“, skinuli su ih sa posla, da bi se silom prilika penzionisala prije 14 godina. Cvijeta jedva preživljava od penzije u visini od 200 eura. U aprilu je napunila 70 godina, a penzionisala se u 56. godini života. Ranije je stanovala u Starom gradu, dok je nijesu iselili, bila je podstanar, od jednog stana do drugog, dok se nije „ustalila“ na Gurdiću, gdje je našla svoj mir i uredila svoj skromni dom.
-Ne bih voljela da me pošalju u dom starih, neki me ubjeđuju da je tamo lijepo i dobro, a nije. Ovdje sam smjestila moje stvari, krcato je sve. Da mi sjutra daju garsonjeru, sve bi moglo stati u nju. I ja imam pravo na svoj život, još sam zdrava, prava, pokretna... Za mene bi najbolje bilo kada bih bila smještena blizu centra grada, tu oko mora, gdje su blizu Dom zdravlja, pijaca, marketi... Ne bih voljela da me udalje odavde, sa kotorske obale, poručuje Cvijeta u razgovoru za dnevne novine „Dan”.
Nadamo se da će lokalna vlast imati razumijevanja i saosjećanja i da će blagovremeno zbrinuti Cvijetu Krivokapić, s obzirom da nema nikog bližnjeg, a privatni vlasnik brani svoj interes.M.D.P.