Prvo ćirilično izdanje „Večitog kalendara maternjeg jezika” Iva Andrića, koje je priredio Miro Vuksanović, uskoro će biti dostupno čitaocima širom Crne Gore, uz dnevne novine „Dan”. Izdavači ovog izuzetnog djela, koje je ujedno bilo i najprodavanije na upravo završenom Beogradskom međunarodnom sajmu knjiga su „Štampar Makarije” iz Beograda, „Obodsko slovo” iz Podgorice, kao i „Hercegovina izdavaštvo” iz Trebinja.
„Uvod u ‚Večiti kalendar maternjeg jezika‘ trebalo bi da bude otprilike ovo: Ovde će – to je moja namera – na desetinama i desetinama stranica biti govora o stotinama reči, možda i više, ali bolje da to ostavimo sreći i slučaju, jer od njih i tako sve najviše zavisi. Možda će se nekome ovaj moj pokušaj da izrazim ono što sam osetio ili pomislio u susretu i bližem dodiru sa nekim rečima učiniti jalovim i proizvoljnim poslom dokonog pisca; možda. Možda se čitaočeva osećanja i mišljenja o rečima koje sam izabrao neće podudarati sa mojima. Možda će asocijacije koje su one izazvale u meni biti čitaocu neshvatljive i izgledati neosnovane. Bojim se da je to ne samo mogućno nego i verovatno. Ali, sve ako i bude tako, ja ne smatram ovaj posao potpuno izgubljenim ni uzaludnim, ili bar ne više nego što su to ostali moji radovi. Ukoliko ove reči u vama ne izazovu ista ili slična osećanja, vi možete potražiti druge reči sa kojima ćete moći igrati svoju igru. Glavno je da se pokaže da je igra moguća. U svakom slučaju, molim čitaoca da ovde ne traži ni lingvistike ni filosofije; ništa do zapise jednog pesnika o njegovim susretima sa rečima”, bilježi Andrić u uvodnom tekstu.
„Andrić zapaža da i nepoznata riječ mora da ima značenje kao što poznata riječ može „da kazuje više od onog što mi o njoj znamo”. Prenosi utisak da svaka stvar izgovorena „na južnom narječju” izgleda i duža i tužnija nego što zapravo jeste. A „staračka netrpeljivost prema novim riječima” dokaz je slabosti; djetinjasto je bježanje „od novih riječi kao od promaje”, jer je smjena riječi redovna pojava. Riječi su za pisca „dobre sluge, ali zli gospodari”, pobjeđuju, izdaju i odaju, bivaju „naša radost i naša slava”, a muka i bruka ako „potpišemo neke riječi kao čekove bez pokrića”. Nema „smisla i opravdanja da pisac ma šta govori u trenutku kada njegovo djelo nastaje”, u procesu koji je i nejasan i tajanstven, jer tada svaka riječ može da poplaši i otjera „onu bojažljivu pticu koja pjeva negdje nad našom glavom dok mi tražimo svoj izraz”, bilježi u uvodnom tekstu priređivač Miro Vuksanović.
Djelo „Večiti kalendar maternjeg jezika”, našeg jedinog nobelovca, dobilo je i specijalnu nagradu na Beogradskom sajmu knjiga.
„Slaganje Andrićevih zapisa o rečima zastaje ovde, na srpskom tragičnom polju, u belini Kosovke devojke što `se šeće po razboju mlada` i vida rane”, zaključuje Miro Vuksanović.
A.Ć.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
